Treći put na Grintovec: kad se planina otvori tek tada spoznaš njene ljepote

Grintovec (2558) oduvijek privlači pozornost među planinarskim krugovima. To nije ni čudo. Još od vremena svojih početaka jačih planinarskih uspona, kada sam se na njega po prvi put uspeo  s ocem i kolegom iz planinarske školice, preko jednog proljetno-zimskoga uspona pamtim ga više kao neprijatelja nego prijateljski raspoložen vrh. Ipak, ne kaže se uzalud da postoji „ona treća sreća“.

Jer jednom kada se nebo otvori i anticiklona se zadrži u gori, nema te magle, nema tih oblaka, koji će zatvoriti vidike. Tako je bilo pri mojem trećem usponu na Grintovec. Ne, ovo nije jedan klasik AI brzi tekst. Da, ovo je moj osobni blog o trećem usponu na Grintovec. Ne zato jer mi se piše blog, što nije pogrešno, jer da jest, ne bi bilo ni Putokoze. Već iz razloga jer kroz ovih 8 godina od kada znam da postoji najviši vrh Kamniških Alpa imam sa njim određene stvari koje su ostale u zraku.

Jer, zamisli sad, popeti se na vrh dva puta i sa njega ne vidjeti ništa, znaš taj osjećaj. Kao doći do cilja. A ne biti tamo. Kao obaviti zadatak, a planina ti još ništa nije rekla. Stajati na vrhu sa kojega se trebaš spustiti, jer te magla sve više okružuje, a ustvari dođeš gore samo iz razloga da staneš na vrh, što je upravo glavni razlog da ne odustaneš prije. No krenimo redom. Novo vrijeme, novi potpuno neplanirani uspon (a kad je uopće planirani osim regularnih izleta?), rani početak jeseni. Nova priča. Da, ne mijenjam stav na Putokozi – svaki je uspon za sebe, čak i ukoliko idemo svaki dan zaredom na istu planinu.

Grintovec. Najviši u Kamniškim Alpama. Možda i najteži, barem u kondicijskome smislu. Iako mi se osobno Brana čini tehnički teža, što ustvari i jest. A Kamniške Alpe, nekako su još uvijek divlje, rekli bi neki od kolega da su im zato privlačne. Drugi pak pričaju priče da su im Julijske ljepše. Ovdje bih se do nedavno složio sa drugom tvrdnjom. Sve do ovoga uspona, koji mi je na neki način pokazao drugu stranu Kamniških Alpa. I nije ih nužno svrstao na pobjedničku stranu, ali u dilemu “pola-pola” definitivno. Da, istina fali mi još mnogo uspona da bih mogao reći da sa Kamniškim Alpama na ti. Još je puno „palente za pojisti“ kako bi rekli ovdje u Istri.  Da, istina, nisam sve uspone sa druge strane ni objavio, uspon na Branu koji je bio moj zadnji slavni u Sloveniju, prije gotovo par godina još stoji u ladici i nema ga na Putokozi. No, ipak, imati barem neku konstantu posjetu Alpama, kroz određeni niz godina je nešto što te ukoliko se baviš planinarenjem može učiniti sretnim i napose prije svega zadovoljnim. Iako sa druge strane to opet nije posao, već samo hobi, ne znači da hobi treba zapostaviti, ako te već čini ispunjenim.     

Na Grintovec po treći put: osobni blog

Najviši vrh Kamniško-Savinjskih Alpa, 2558 metara, već je bio „moj“. Jednom iz Suhadolnika, drugi put iz Kamniške Bistrice. Oba puta u jedan dan. Oba puta do vrha, do fotografije, do one rečenice koju poslije pošalješ nekome: stigli smo. I oba puta magla. Bijeli zid. Kamen pod nogama. Neki planinar koji se ukaže i nestane. Vrh koji postoji više kao točka na karti nego kao mjesto na kojem stojiš. Grintovec je bio možda „osvojen“ ali nije bio potpuno upoznat. Jer planine se ne osvajaju, planine se upoznaju. No možeš li uopće samo jednim usponom upoznati planinu? Mislim da će se svatko složiti sa mnom da ne možeš. Jer planinu ne čine samo sunce, ovce, trave ili suhe stijene. Planinu čini i najbolje i najgore. Možda su mi baš ova prva dva prethodna uspona dala na neki način spoznaju što je to ustvari Grintovec.  Ali baš zato,  a ne unatoč tome da se planine osvajaju, treći put nisam tražio drugu planinu, ni novi vrh. Na spontani poziv kolege Vedrana koji me pitao „kako bi on i kolega došli na Grintovec“ nisam dvoumio ni sekunde nego se odmah priključio.  I da, opet u jedan dan. Doduše, jesenski dan.

Znate onu Putokozinu rečenicu o pohvali sporosti. Na Grintovcu sam je, prva dva puta, a posebice drugi, čini se prilično izdao. Ustajanje u Istri u pola pet, jurnjava do doline, gore-dolje prije mraka. Kondicija da, susret s planinom: jedva. Magla ti u tome čak i pomogne: ne vidiš koliko još ima, ne vidiš kamo ideš, samo brojiš korake. Treći put bilo je ipak drugačije već u dolini.

Uspon iz Suhadolnika

Ustvari, tehnički gledano, ustajanje i vožnja iz Istre ostaju isti. Na Lomu susrećemo planinarsku grupu iz PD Opatija, koji idu na izlet na Sorišku planinu. Samim time daju mi ideju za jedan novi izlet. Lijepo se pozdravljamo i složimo da ćemo imati svi ugodan dan. Slijedi vožnja prema Grintovcu. Naravno, treba paziti pri skretanju da se ne pogriješi, budući da glavna cesta vodi prema Jezerskom. 

I evo nas. Suhadolnik. Nešto prije devet sati. Novo društvo. Vedran i Danijel. Troje nas. Računam na deset sati hoda za Grintovec u jedan dan. Sve ostalo ili sve ispod će biti bolje ili uspjeh. Ako se ikad radio taj račun ili čitaš ovaj blog, već čuješ unutarnji glas: „kasno ste krenuli, silazak, vjetar, koljena…niste noćili u Cojzovoj koči…“. Da, nismo, a nismo ni planirali. To se ispostavilo dobro, budući da je koča već bila zatvorena, iako je bio zadnji vikend u 9. mjesecu, u nedjelju kad bi trebala još raditi. Naravno, sigurnost na prvom mjestu i bez stresa, slažem se. Ali ako se vrijeme, kondicija i nešto minimalne opreme posloži, ne Grintovec u jedan dan ne mora biti stres! Dakle, opet jedan dan, opet Čez Streho, opet dolje u istu dolinu. Samo ovaj put sa ljudima koji Grintovec još nisu nosili u nogama ali i sa nebom koje je, prvi put, pristalo surađivati.

Jutro u Suhadolniku mirisalo je na vlažnu travu i hladan kamen. Ipak, znatno drugačije nego na usponu kojega se sjećam prije 8 godina, već gotovo davne 2018. Tada, kada sam došao sa ocem i kolegom iz planinarske školice selo je imalo drugačiji karakter. Bilo je okruženo životom i ispašom. Doduše bio je i raniji datum, a ne zadnji vikend u 9. mjesecu. Ipak, čini se da je selo drugačije u smislu jer se početni pravac staze malo pomaknuo radi obnove, konfiguracije terena. To nije ni čudno, budući da je prisutno klizište. No ipak, dobra je stvar da se obnavlja. I to zaista dobro. No vratimo se samom usponu. Par kuća. Livade. Iznad nas, hodajući i prateći markaciju za vrh pojavi se dakle ta „piramida“. Nije bila nikakva sjena u oblaku niti prikaza. Bila je to planina.  Da, ona na koju moramo doći. Iliti naš cilj.

I tada ti nešto klikne. Shvatiš da su prva dva puta bila penjanje kroz jednu sasvim drugu goru. Ista markacija, isti zavoji, isti napor u listovima. Ali strmina sada ima nastavak. Iza stijene nije bijelo. Iza stijene je vidljivo plavo nebo. U principu, osim želje da pomognem kolegama s iskustvom, to je ono po što sam ustvari taj dan došao. A i svi mi. Jer bez obzira na to, bili s iskusnijim ili manje iskusnim na stazi, u planini svi uvijek radimo kao tim. 

Od Cojzove koče na Kokrskem sedlu Čez streho

Cojzova koča na Kokrskem sedlu dočekala nas je kao i uvijek: na tom uskome prijevoju, između Grintovca i Kalške gore, kao da netko usred posla kaže stani malo. Stali smo za pauzu. Ipak, nismo ostali dugo. Onoga čega nije bilo su čaj i zalogaj, ali ono čega jest su pogled prema Storžiču, prema piramidi, pa dalje. Razlog zašto je prvo izostalo biva taj da koča više jednostavno nije radila. Zadnji vikend u 9. mjesecu većina se koča u Sloveniji zatvara. Ova čini se, već biva zatvorena i ranije. Ipak, tko želi da noći u koči može, jer postoji zimska soba.

Od koče do Čez Streho nije poezija. To je takoreći posao. Kamen koji se mrvi. Vjetar koji na grebenu traži još jedan sloj iz ruksaka. I taj krov: Streha, po kojem Grintovec s juga izgleda pitom, a pod nogama nije. Magla ima jedinu prednost, i to kažem iz iskustva: ne pokazuje ti koliko još ima. Ovaj put planina nije skrivala ništa. Svaki metar je otvarao padinu. Vidiš kamo ideš. Vidiš koliko još. Streha je dugačka baš onoliko koliko je i u magli. Samo sada znaš gdje si. Ipak, ukoliko mogu birati, radije uvijek biram sunčan dan. Jer ti omogućava da uživaš u vidiku, pogledu, trenutku. Magla ne. I znaš zašto se penješ. Nakon čitavoga ljeta ne planinarenja, pokušavam minimizirati uspon. I nekako uspijevam u tome, dokle god uspijevam pobjeći od svog poznatog sindroma da počinjem ne pozdravljati planinare koji se vraćaju dobro je!  Kočna s jedne strane, Kalški greben sa druge. Skuta duž hrpta. To je pravi Grintovec.  

Treći put na vrhu Grintovec (2558)

Kad treći put staneš na istih 2558 metara, dogodi se nešto tiho. Isti vrh. Isti kamen. Ista knjiga. Ista ruža smjerokaza na granitnom stolu, ona ploča zbog koje prestaneš nagađati što gledaš, ako ti nebo da. Prva dva puta pobjeda je bila u tome što smo stigli unatoč oblacima. Unatoč magli. Unatoč tome što sljedeći metar nije pokazivao ništa. Treći put pobjeda nije bila stići. Bila je prepoznati mjesto. Pogledati i reći: aha, dakle ovdje sam bio.

Ostali smo na vrhu „koliko je trebalo“, kako bi rekao jedan naš iskusni kolega vodič. Na Grintovcu vjetra ovoga puta nije bilo. Ipak, silazak do Suhadolnika ne čeka, pogotovo kad si krenuo u devet. Ipak, nismo bježali odmah. Sjeli. Gledali, fotkali, družili se ostalim planinarima, određivali koji je vrh gdje. Novo društvo koje prvi put vidi ono što sam ja dva puta samo pretpostavljao. I ja, koji treći put prvi put znam gdje stojim.

Nije to bio najteži uspon, ali nije bio niti najlakši. Nije Grintovec treći put bio viši. Samo se nebo otvorilo. Treća sreća, ako hoćeš. Ja bih rekao: treći susret. I sad ti nešto kažem: bez putokaza i visinskih razlika. Postoje mjesta koja prekrižiš. Fotografiraš. Zatvoriš. Bio sam. I postoje ona druga, zbog kojih se vraćaš, a ne znaš baš objasniti zašto. Kiša. Magla. Žurba. Ili si bio previše u nogama, a premalo u pogledu. Grintovec  je meni osobno postao takvo mjesto.

Spust u dolinu prema Suhadolniku

Spust u dolinu slijedi istim putem kojim smo i došli. Za početak prvo razmišljam kako je Grintovec prvi put bio izazov. Drugi put ponavljanje, s druge doline, od Kamniške Bistrice, kao da će druga strana dati drugi pogled. Nije, a na Kokrskem sedlu se spaja ionako. Magla ne bira parking. Treći put: Suhadolnik u devet, troje, društvo koje ide prvi put, opet bez noćenja, opet u jedan dan. I nebo koje se otvorilo. I ne samo to. Vraćajući se u dolinu vidimo i čujemo ovce. A posebno su mi zanimljive i stijene iznad koče. To je sve u magli manje vidljivo. Doduše, prvi put, magla na ovome djelu nije bila, ali 8 godina perioda nije ni malo. Ipak, htio sam reći to da ako imaš takvu planinu: onu koju si „već bio-la“, a nisi je vidio-la ne smatraj je neprijateljem. Vrati se. Ne zato da je osvojiš. Nego da je, jednom, pustiš da te pogleda.

Jer ponekad nije dovoljno popeti se na neko mjesto. Ponekad se treba vratiti da bismo ga zaista upoznali. Detalje rute, parking i zimu ostavio sam u prošlome tekstu o Grintovcu (Kako ne uživati u pohvali sporosti), sa kojim se sad možda i ne bih više u potpunosti složio. Jer, istina je da Grintovec nije možda za one koji traže kratku šetnju. Ali da je moguće uživati u sporosti, ako su organizacija i vrijeme dobri, da to je moguće. Prije svega, računaj na dužinu dana. Ako je dan dovoljno dug i imaš lamu u torbi, što ne treba ponavljati, može se odraditi. Ovo ovdje nije vodič. Ovo je moj osobni blog za treći put. I prvi pogled.  

Tehnički detalji: treći uspon, iz Suhadolnika, u jedan dan

• Vrh: Grintovec, 2558 m — najviši u Kamniško-Savinjskim Alpama
• Smjer: Suhadolnik (901 m) – Cojzova koča na Kokrskem sedlu (1793 m) – Čez Streho – Grintovec – istim natrag
• Polazak: oko 9:00, parkiralište Suhadolnik. Društvo: tri polaznika. Bez noćenja, pauza na koči za gore i dolje
• Zahtjevnost: kondicijski zahtjevno (oko 1650 m. u usponu), tehnički srednje zahtjevno, potrebna uporaba ruku na ruti do Cojzove Koče.
• Oprema (ljeto): gojzerice, vjetrovka, kaciga zimi.
• Vrijeme: Naš trag kaže: oko 10 h do vrha i natrag sa pauzama.
• Napomena: Od Suhadolnika postoje dva smjera: jedan vodi preko kočni, drugi nas preko klinova digne po markaciji. Stara staza od sela, koja je išla pored jedne pećine trenutno biva zatvorena radi sanacije terena i klizišta.

Najčešća pitanja

• Je li treći uspon išao drugim smjerom? Drugačijim nego drugi, isti kao prvi.
• Je li deset sati kasno za Grintovec u jedan dan? Za zimu da. Za dugi ljetni dan: ako ste u ritmu i ne ostajete u koči, prolazi. Silazak ne smiješ predati sumraku.
• Vidi li se s vrha uvijek ovoliko? Ne. Zato i postoji treća sreća.