Petrinja i Hrastovička gora u jesen: planinarili smo stazama iznad Petrinje za vrijeme kestenijade

Kad ti treba kratki bijeg iz grada, a želiš udahnuti svježeg zraka i barem nakratko zamijeniti gradski asfalt šumskim stazama, jesenski izlet u prirodu uvijek je dobra ideja. Ne treba ti slobodan tjedan, komplicirana priprema ni planinarska ekspedicija. Dovoljno je slučajnim odabirom odabrati zanimljivo odredište, obuti gojzerice i prepustiti se ritmu koji diktiraju šuma, mir i boje jeseni. Još ukoliko u međuvremenu spoznaš da je na tom mjestu i kestenijada, još i bolje.

A nas je upravo jedan takav odabir odveo na vrh Cepeliš, iliti Piramidu, kako ga od odvajkada zovu žitelji podno Hrastovičke gore. U jesenskom ugođaju krenuli smo otkrivati ljepote krajolika, kestenijade i uživati u jednostavnom zadovoljstvu boravka na otvorenom.

Na prvi pogled Hrastovička gora možda ne djeluje kao planina zbog koje vrijedi posebice planirati izlet, što je ustvari i točno jer ga niti mi nismo planirali. Ustvari, odabrali smo je sasvim slučajno, gledajući moguće točke HPO obilaznice, a uz malo pogleda na informacije sa neta (ne baš i AI, koji nam je rekao da provjerimo, iako nema sumnje da je sve bolji u pisanju od mene), da se upravo tamo i u Petrinji taj vikend održava Kestenijada, nije trebalo mnogo dvojiti za odabir. A unatoč nedostatku plana, šumske staze ove gore, mirni proplanci i zanimljive znamenitosti lako će vas razuvjeriti da dan može biti itekako zanimljiv. Dobro. Ne u smislu da ćeš sad penjati neku tešku via-feratu. Uživat ćeš u bajkovitosti šume. Jer, ova pitoma gora, koja je smještena u blizini Petrinje, na području Banovine, skriva mnogo više nego što bi se moglo zaključiti prema njezinoj visini. Njezin najviši vrh, Cepeliš, uzdiže se na 415 metara nad morem, a uspon do njega pruža priliku za ugodnu šetnju kroz šumu i upoznavanje krajolika koji se u jesen pretvara u paletu toplih boja.

Hrastovička gora nije poznata samo po planinarskim stazama. Njezinu posebnost čine i tragovi prošlosti, sakralna baština te znamenitosti koje svjedoče o dugoj povezanosti čovjeka s ovim krajem. Šumski putovi vode kroz tišinu i prirodu, a usput se otvara prilika za otkrivanje mjesta koja ovom izletu daju dodatnu vrijednost. Upravo zato biva pravi izbor za jednodnevni bijeg od svakodnevice, osobito u jesen, kada šuma poprima najljepše boje, a uspon na Cepeliš pretvara se u jednu bajkovitu priču, koja ti možda ostane u sjećanju mnogo više od neke obične šetnje ili „lovljenja tempa“ do vrha. Ono što mi se sviđa je da su oznake prilagođene izletnicima i planinarima „školski“: dakle ne da „se ganja“ tempo, već da se stopiš sa šumom. I da, naravno da svoj stav o „trčanju“ po planini ne bih ovdje isticao, jer jednostavno nema nikakve niti ikakve potrebe da generiram gubitak vremena spominjući isto, dok pišemo o jednome ovako zanimljivom izletu, kao što je ovaj na Hrastovičku goru.     

Petrinja i jutarnja kestenijada

A prije nego li započnem opisivati samu našu šetačko-planinarsku pustolovinu, kao uvod istaknuo bih par riječi o Petrinji. Naime, iako je uobičajeno da se na planinu krene odmah ujutro, kad ideš na jedan opušteniji izlet sa kestenijadom, ništa nije uobičajeno. Pa tako smo i mi malo odstupili od „regularnoga“ iliti strogog rasporeda, da moramo krenuti u zacrtano vrijeme sa određene točke. Hrastovička gora nije velika, a vremena imamo. Zato smo odlučili prvi dio jutra provesti na kestenijadi u Petrinji! Budući da je sama kestenijada na bila dan prije na Hrastovičkoj gori, a tamo nismo mogli prisustvovati, kestenjasto petrinjsko jutro bila je odlična alternativa. Mjesto za parking, naravno teško, ali ne i nemoguće, malo van mjesta. Taman hodanje za zagrijavanje. A kad jednom stupiš u grad i vidiš tu živu jesenju manifestaciju, ustvari postaješ dio nje i sudionika na istoj.

Na stolovima stoje med, rakija, sir, suho meso i vrećice kojima se na dnu još drže bodlje. Ulice su pune lokalnih proizvođača: netko nudi kolač, netko, jesenje rukotvorine, a drugi priču o tome čiji je gaj ove godine bolji. Ovo nije izlog za prolaznike. Kestenijada u gradu znači da se jedno nedjeljno jutro sajam vraća sam sebi. Šetamo polako, jer šest godina nakon potresa Petrinja traži drukčiji korak. Ožiljci su i dalje tu: još uvijek su vidljiva neka prazna pročelja, kuće koje čekaju, skele koje su postale dio krajobraza. Ali nema ih više mnogo. Ustvari znatno manje, u odnosu na prije par godina kada smo prošli put bili u grad (da, znam da nisam napisao priču od tada, ali sad recimo da vraćam „dug“). Štih više nije onaj iz vijesti, sada vidimo puno sređenih fasada. Na šetalištu se čeka za kavu, a boje grada su sada žive.

Svaki stol ima boje jeseni. Djeca slažu kulturološke znamenitosti koje postoje, što je bila zanimljivost manifestacije. I naravno, dio sa kestenima je nezaobilazan! Papirnati tuljak peče prste prije nego što stignemo do prvog ugla. U njemu su kesteni, vrući i malo gorki, i od njih Petrinja tog jutra miriše. Dim ide nisko, što meni nije strano, ali Jasna ga baš i ne voli. Odlučismo u konačnici, na kratko napustiti manifestaciju i otići do Munjare.

Munjara – centrala iz 1910. simbol Petrinje i multimedijalni centar

Tik uz Petrinjčicu, na Šetalištu Kajetana Knežića, stoji Munjara. Između 1910. i 1911. ovdje je niknula gradska električna centrala; takve su se kuće tada i zvale munjarama. Struja iz generatora na ugljen upalila je petrinjske žarulje 8. listopada 1911. Vodu su crpili iz rijeke, na mjestu koje poplave nisu dosezale. Radila je do 1948., potom je zapuštena, a potres ju je dodatno pogodio. Danas je multimedijski centar i Gradska kavana: secesijsko lice, terasa nad vodom. Ono što je grad nekoć palilo, sada ga drži na okupu. U Munjari smo već bili tijekom prethodnoga posjeta, kad se ustvari tek otvorila. Ovaj put ne ulazimo u centar jer prethodi nam planinarenje. Već smo prekršili sve rokove, a  grad i planina zajedno baš vremenski i ne idu. Preko puta ceste, tamo stoji oznaka za planinarsku stazu koja nas zove. Naravno, uspon je moguće započeti i odavde, točno iz Petrinje, kao što kaže i oznaka ali sad nemamo toliko vremena.

Hrastovica

Da bismo započeli planinarsku rutu, prvo se od Petrinje vozimo do jednog malog sela Hrastovica, u podnožju gore koja nosi njegovo ime. Hrastovička gora drži se sjevernim izdankom Zrinske gore, iako joj neki pripadnost osporavaju: od glavnoga masiva odvajaju je doline Petrinjčice i Utinje te cesta od Gornje Bačuge do Pecki. Zahvaljujući zanimljivom nekadašnjem Peckom jezeru1 km. j. od vrha, postala je već u 19. stoljeću zanimljivo izletište građana Petrinje i Siska.

Na vojnim kartama ova gora zapisana je kao Vučjak. Najviši su vrhovi Cepeliš, 415 metara, i Paljevine, 410. Narod vrh zove Piramida, po geodetskom stupu od opeke iz 1864. Bukva i pitomi kesten pokrivaju čitavu goru, strmine su pune izvora, a u kamenu leže okamine školjki, puževa i koralja nekadašnjega Panonskog mora.

Prije odlaska na sam početak staze zastajemo na raskrižju pred kućom, gdje se ujedno pojavljuju i markacije te oznake: za

• Vrh Cepeliš, preko Paljevine – 202 (1:15)
• Vrh Cepeliš, preko Stare Hrastovice – 204 (1:30)

No prije nego li se odlučujemo za pravac čitamo da je 21. siječnja 1905., Stjepan Radić u domu Stjepana Šimunovića održao osnivačku skupštinu Hrvatske pučke seljačke stranke, kasnije HSS-a. Stranka i Seljačka sloga ostavile su selu čitaonicu, knjižnicu i folklor koji je znao stići do Zagreba. Ploča iz 1971. stradala je u ratu, kao i sama kuća. Iako planinari ovdje obično samo stegnu vezice, planinarenje nije samo šuma. Uvijek je dobro čitati, učiti i gledati ostale znamenitosti na putu. Zato mi  ovdje zastajemo malo dulje. A to nam i odgovara, budući da u međuvremenu donosimo oduku za uspon stazom 203. Dok se odlučujemo za uspon, na raskrižju susrećemo zanimljive ljude, koji nas pitaju u kojem je pravcu šuma. Pokušavamo ih uputiti u dobrom smjeru, iako smo prvi puta ovdje.

Uspon na vrh Cepeliš (Piramida, 415)

Parking za uspon nalazi se u samome selu. Ne znači da ćeš ga uvijek naći, ali ima mjesta, a i mi smo imali sreće. Uspon prvo kreće uz potok, zatim preko velike livade, pa pod stabla kestena. Nisu ukras uz put: oni su put. Bodljikave lopte leže u žutom lišću, svaki korak tiho puca, a zrak miriše na koru i na nešto slatko što još nije pečeno. No, iako je već druga polovica listopada, ove godine, na putu vidimo samo male kestene. Pad ostalih očito tek počinje. Penjući se po putu, razmišljamo kako negdje ispod nas izvire voda kojom se nekad pojila stoka i punile tikvice pred vinograd. Mi samo brojimo zavoje i dolazimo do planinarskoga doma, dolazimo do kestenijade!

Kesten je bio povod. Gora je bila razlog.

Na zaravni nas dakle čeka planinarski dom Matija Filjak: zidano prizemlje, drveni kat, klupe u krug. Ime nosi po petrinjskom učitelju i planinaru iz vremena prije Drugoga svjetskog rata, a dom drži HPD Zrin. Vikendom i blagdanom ima kreveta i čaša, a žig vrha stoji na zidu lijevo od vrata. Sam Cepeliš obrastao je kestenom i s njega, bez vidikovca, nema vidika. Zato se penjemo na Piramidu – danas razgledni stup.

Priča o piramidi je priča o vrhu Cepeliš

Godine 1864. krajiške su vlasti ovdje podigle geodetsku drvenu piramidu, jednu od većih točaka austrougarske triangulacije. Po osnutku HPD Zrin u Petrinji (1922.) gora ulazi u planinarski krug izletišta. Članovi su 1926. podignuli piramidu, a kad ju je nadrasla šuma podižu je na 15 m.  (Poljak, Ž., Hrvatske planine, str. 249). Godine 1962. su geodetska uprava Hrvatske i Vojno geografski institut izgradili triangulacijsku piramidu visine 17 metara.

U svibnju 2019. oko nje je niknula željezna konstrukcija s vidikovcem, zelena rešetka koja iz šume strši poput jarbola. Drvenu piramidu teško je pogodio potres 29. prosinca 2020. Žarište je bilo svega devet kilometara od vrha, a oštećena konstrukcija uklonjena je u lipnju 2021. Danas se penjemo na razgledni stup koji stoji na mjestu nekadašnje piramide. Ustvari jako dobar, pristupačan metalom i stubama, a pogodan je i za djecu uz roditeljski nadzor, gotovo da je i bez opasnosti. U usporedbi, primjerice sa nekim drugim vrhovima, gdje su piramide čista vertikala, ovo je jedan moderan stup. Metalni vidikovac pruža odličan pogled.

Odozgo je Banovina meka, široka, čudnovato blizu, a vidi se i Medvednica. Odmah pod nama je bajkoviti prizor planinarskoga doma, a do nas u ravnini, što drugo nego li kesteni! Iako je već sredina listopada, kako sam već i rekao kesten se jako dobro drži na stablima. Počinje padati, ali polako. Ovo je za zabilješku i arhivu, po objavi, godina 2026.

Spust, sajle i gradina Kula

O spustu dvojimo, gledasmo tražimo. U konačnici se konzultiramo sa članovima planinarskoga društva i domarom, koji nas upućuje na jednu potpuno novu dimenziju ove gore. A ima čak i kombinaciju krša! Dakle, ne idemo naravno istim tragom, već kružno. Šuma se prvo zatvara, i krećemo se ponovo pod stablima kestena. Jedna bajkovita staza kroz krošnje i boje jeseni dovede nas do gradine Kule, ostataka srednjovjekovne Hrastovice.

Utvrda Stara Hrastovica

Utvrda je stajala na sjevernoj padini Cepeliša, s juga zaštićena strmom padinom. Spominje se 1272. kao posjed templara, a 1300. kao castro Hrastowicha. Jednu utvrdu od 1292. drži zagrebački biskup, drugu oko 1300. Babonići. Od 1326. obje su biskupske — uz kratak osmanski prekid. 1591. – 1596., a 1690. već biva ruševina. Činili su je Gornja i Donja utvrda, naselje i samostan izvan zidina, opasani bedemima duljima od kilometra. Dva kastruma, oko četiristo metara jedan od drugoga (iliti kamenje koje od njih ostalo), možda pamti podijeljenu vlast biskupa Babonića. Od Donje utvrde malo je ostalo, dio Gornje odronio se niz strminu. Ostaju kamen i tlo koje krije slojeve još iz rimskoga doba.

Zidine me malo, na kratko podsjete na gradinu prethodnih izleta, zagorsku Japicu ili Ivanščicu. No sve te gradine bivaju na neki način jednakih povijesnih korijena. A upravo je korijenje to, doduše u ovom slučaju prirodno, a ne povijesno to koje nas povuče po stazi po hrptu. Dolazimo uskoro do crnogoričnih stabala, koja su na nekim dijelovima znatno izražena, podsjećajući me kao da sam u svojim primorskim krajevima. Zanimljiva staza, geološki veoma promjenjiva, uzme nam pola sata više ali i dovede prvo do jedne točke koja nam otvori vidik prema selu, a zatim i do sajli. Silazimo između zidova koji više ne čuvaju nikoga i spajamo se na planinarsku stazu kojom bi došli da nismo išli po hrptu.

Povratak do crkve sv. Duha

Budući da nas staza po hrpu dovodi na točku koja se nalazi nakon zanimljivih znamenitosti, odlučujemo još malo produžiti našu pustolovinu na Hrastovičkoj gori. Bilo bi šteta propustiti znamenitosti na stazi, tako da se regularnom stazom prvo vraćamo unatrag. Prvo prolazimo klet sa zanimljivim natpisima, a zatim nas pravac povratka dovodi do ostataka crkve sv. Duha. Popis iz 1334. spominje župnu crkvu svetog Kvirina. Sveti Duh stoji na starijim temeljima, možda baš njegovima. Kasnogotička građevina, popločana rimskim opekama, nastala je početkom 16. stoljeća, što potvrđuje i natpis na jednom kaležu: MARTINVS PLEBAN 1526 i ECCLESIAE HRASTOVICEN. Godine 1735. obnavlja ju biskup Juraj Branjug, sa šindrom na krovu. Ta ju je šindra u konačnici i odnijela: 1917. mještanin je palio obližnji travnjak, iskra je pala na krov i crkva je čitava izgorjela. Do danas nije obnovljena. Potres 2020. razrušio je i ostatak. Stojimo u obrisu bez krova.

Franjevački samostan, zapadno od zidina, ovaj put preskačemo. Traga ionako nema. Bio je tu već 1499., kad se na sprovodu biskupa Osvalda Thuza spominje devet franjevaca, a 1506. bilježi ga i Luka Wadding. Krajem rujna 1591. Hasan-paša Predojević spalio ga je zajedno s gradom. Franjevci su se vratili 1697., 1700. u Petrinji osnovali dvogodišnju školu, a samostan je ukinut 1791. Župa im se vratila tek 2011. Neka ta staza pričeka drugi uspon.

Spust prema selu i malo Filjakovo vrelo

Spuštajući se prema selu prvo dolazimo do jednog od Hrastovičkih vrela, nažalost, suhog. Inače ih je, sa zdencima, devetnaest. Nekoć se na njima pralo, uz pepeo, a voda nosila u polje. Najljepša, obzidana klesanjem, jesu Šimunovićevo iz 1891., Mesarićevo iz 1897. i Bartolovac iz 1905. Danas izvor teče samo iz Mesarićeva; druga dva hrani vodovod koji su mještani 1972. sami proveli do Hrastovice i Taborišta. Poslije rata vrela su uredili rukama, 2007. dobili ploče, a 2022. na Bartolovac je vraćen komad izvornoga kamena. Suho korito ipak šuti. Ali zato nas jesen, nakon vrela obraduje njenim najljepšim bojama. Otvori se vidik na autentičnu arhitekturu, kućice i vinograde. Kontinentalne voćke, prava idila, posebice u zalazak.

U Hrastovici nas na povratku čeka jedna mala „obitelj“ koja nije naša, a dočekuje nas kao da jest. Kunići u dvorištu. Pas koji prvo laje iz dužnosti, pa mahne repom. Mačak koji mu nije neprijatelj, već se zajednički kreće s njim prema nama. Cijelim putem, od sajma do vrha i natrag, susretali smo pristupačne, drage ljude. Kesten je bio povod. Gora je bila razlog. A Petrinja, šest godina nakon što joj je tlo popustilo, opet je mirisala na nešto što se dijeli.