Istočna Medvednica u tihom ruhu jeseni: od Blaguše do Grohota

Na istoku Medvednice visinomjer šuti prije nego što se čovjek umori. Iza kašinskog prijevoja gora se spušta u voćnjake, međe i kestenovu sjenu, a Grohot čini se da ostaje nizak vrh s kućom u strani i željezom koje te digne tek toliko da vidiš Prigorje. Tamo se čini se ne ide po rekorde, visinske razlike, ne kreiraju se ekspedicije.

Pa ipak, baš tamo gdje istočna Medvednica ne počinje ondje gdje većina krene na Sljeme, iza kašinskog prijevoja, na hrptu koji se spušta prema Zelini postoji jedna zanimljiva staza za hodanje. Tako je, ukoliko te privukao naslov teksta, veoma je jednostavno za shvatiti da opisom i ovoga vrha, nakon već dvije objave staza u okolici Zagreba i ovom nastavljamo jesenski put šetnje gorama. Ipak, budući da se navedeni vrh nalazi u HPO obilaznici, svrstati ćemo ga u planinarenje. A planinarenje i jest, budući da do njega postoje različiti prilazi. Mi smo, obzirom na primjenjivost vremena, ove jesenske nedjelje odabrali onaj najkraći i najbrži, koji vodi do vrha i planinarske kuće Grohot.

  

Iako je ova gora ustvari nešto „što može svatko“ odraditi, jer tu rečenicu čujem mnogo puta, što je ustvari i relativno točno, budući da je na ovome djelu najviša Drenova, koja ostaje ispod šest stotina metara, sakrivena u šumi, ovaj kraj je itekako poseban. I možda baš zato, jer dozvoljava da mu priđu svi koji se osjećaju da to mogu i veterani i obitelji sa djecom ustvari biva privlačan. Jer mi ustvari na Putokozi, prije svega volimo takve staze. One koje planinari pamte ne po vertikalama, već po nečem drugom: po livadama koje u cvatnji izgledaju kao da su ostale iz nekog starijeg ljeta, po poljima na rubu, po izlasku sunca na brijegu, po tišini koja u blizini grada (u ovome slučaju Zagreba) više nije sama po sebi razumljiva.

Grohot, prva rečenica istočne Medvednice

Dakle, na Grohot se možda ide jer je grad još blizu, a šuma već drugačija: pas sa livade, markacija, potok koji po kiši valja ostaviti na miru. Na Grohot se možda ide jer si u prolazu ili jer želiš više upoznati taj kraj. Na Grohot se možda ide i po pečat. Ili samo vidjeti gdje je vrh, kakva je staza ili na šumsku kupku. Mi smo konkretno, u misiji upoznavanja gora okolice Zagreba htjeli izvidjeti gdje je vrh. Da, točno je da smo za njega saznali iz HPO obilaznice. Jer, upravo Grohot nam je već dugo na listi želja, međutim nikako da se   Ako ti jednog jutra ne treba vrh koji se pamti po broju, nego hod koji se pamti po jesenskoj tišini, kreni, primjerice iz Blaguše i pusti da ti šuma sam ispriča priče.

Selo Blaguša najčešća početna točka za Grohot

Grohot je jedan od takvih vrhova koje se ne osvaja. Šumovit je, nizak, lako ga preskočiš ali i pronađeš na karti, ovisno što želiš. A ipak na njemu, malo u strani od hrpta, stoji kuća i željezni vidikovac. A za to je dovoljno da se iz prigradskog sela Blaguše krene pješke. Do sela se stigne gradskim autobusom, do zadnje postaje, ili autom, ako parkiraš tako da ulica ostane slobodna ljudima koji tu stanuju. Polazak nema ceremoniju. Nema žičare, nema reda, nema osjećaja da si ušao u najprometniji komad planine. Upravo zato ga volim predložiti kad netko kaže da želi blizu, ali da ne želi Sljeme. Blizu jest. Drukčije jest više.

Oznake se račvaju još u selu. Jer kad dođeš do sela, vidjeti ćeš već markaciju za vrh. Jedan put ide naviše, preko otvorenog: kuće, voćnjaci, rubovi oranica, pa šuma. Drugi ostaje uz potok, u dolini, mekši na karti, a po kiši tvrdoglaviji pod nogom. Ako možeš birati, penji se onim koji drži greben i glavni kolnik. Silazi drugim, i to samo dok je suho. Tako kratak izlet postane krug, a ne povratak istim tragom. Mi smo ipak krenuli od početka šume, tako da smo koristili istu stazu polaska i dolaska. Takvu odluku donijeli smo radi vremena, a i za parking je lakše kad dolaziš vozilom. Ostaviš ustvari selo iza sebe.

Sat hoda do kuće dovoljan je okvir. S pauzom na vrhu lako se pretvori u jedan prijepodnevni hod, uzimajući u obzir i putovanje do gore. Visine nije mnogo, ali dovoljno da grad ostane dolje, a da ti dah ipak promijeni ritam. Jer velik grad ponekad, a sve češće sa godinama guši, dok šuma, posebice u jesen (kada smo mi išli) pruža nešto sasvim drugo. Naravno da, ovdje neću sada nabrajati o klimatskim promjenama, da ima mnogo manje kestena i gljiva u šumama, nego lani, da su ljeta bila toplija. Jer dok ima šume ima i nade. A dok god sam u šumi, probleme (koliko god se može) ostavljam dolje. Iako, nerijetko činjenično gledajući, oni ostaju i sa nama gore. Dobra je stvar da ih ne nosimo u ruksaku. Tako da, ovoga puta nastavljam sa usponom na Grohot bez dodatnih filozofija. Slijedi u nastavku dakle gotovo čisti iliti „pure AI“ tekst. Pa to i je napredak zar ne? Kult brzine, razvoj. Daleko od sporosti. Iako se Zemlja još uvijek vrti istom brzinom, bez obzira na našu. No zašto bi uopće netko čitao AI tekst pitam se? Ne znam, možda odgovor na to pitanje potražim kroz neke druge teme u rubrici Kozaliving.

Blaguša – Grohot

Dok tražim odgovor na gore navedeno pitanje, složio bih se na prvu sa AI botom iliti kako ga sada zovu agentom da „dok se penješ, ne traži dramu.“, kako je i napisao. Ipak, kada pogledam detaljnije vidim da se naša mišljenja u potpunosti razdvajaju. Možda njemu Grohot nije drama. Nama je i bila. Naravno ne u doslovnom dramskom smislu samoga planinarenja. Ali u usporedbi sa svakodnevnicom ipak je. Zašto? Zato jer jesen ovakvu kakva je, ne doživiš svaki dan. Jesen je jednom u godini. Ako sjediš za računalom 8 sati jesen je daleko od tebe. Stoga hodanje ovakvim stazama, ne da nije drama već je ep, spektakl. Istina, staza je lagana i upravo zato traži sporiji korak. Ali ništa ne može zamijeniti osjećaj prvog sunca na otvorenom, nakon hladovitog jutra, kad sunce zaviri pod krošnje. Radost života. Negdje ćeš čuti psa s livade, negdje samo svoje cipele. U voćnjacima se ovdje godišnje doba vidi prije nego u šumi. A kroz voćnjake treba proći do prilaza šumi. Mi smo ih ustvari prošli vozilom ovaj put i parkirali nešto iznad sela.

Markacija na ovom kraju planine je dobra. Držimo se puta koji je očito glavni, a ne prve stazice koja izgleda zgodno. Istočna Medvednica oprašta skretanje, ali ne voli žurbu. Na samom usponu susrećemo lovce koji su na skretanjima u šumu. Zato se držimo markacije. Prije samoga vrha dočeka nas „stajalište autobusa“, koji nikad ne kasni. Tu su, pod krošnjama  kestena i stol i stolice-vjerujem veoma ugodna atmosfera za vrijeme velikih ljetnih vrućina.  Odavde slijedi još jedan strmiji uspon do same kuće i piramide, koji nas podsjeća na Lipu.

Planinarska kuća Grohot i piramida

Planinarska kuća Grohot (474 m) te dočeka prije vrha, u kestenovoj šumi, na rebru koje se od hrpta odvaja prema jugu. Podigli su je planinari iz Blaguše, iz PD Blaguša 1995., i to se na njoj vidi: nije dom za prolazne mase, nego kuća jednog sela na rubu gore. Zidana, niska, na kratkom hodu od šumovitog vrha. Ne računaj da će vrata biti otvorena, ni da će iz pipe poteći voda. Ponesi svoju. Ako ipak zatekneš nekoga, kao mi, sjedi. Kava na ovakvom mjestu nije usluga. Ona je dokaz da netko taj rub i dalje drži. Ipak, ono što ćeš sigurno pronaći je puuno pečata. I zanimljiva vesela atmosfera, posebice za nedjeljnoga jutra. Osim glavnoga pečata obilaznice, domar nam je pokazao i ostale, koje si možeš postaviti u svoje bilježnice, za uspomenu. Iako Grohot se čini odrađen, kad lupiš pečat i fotografiju, kreni dalje, jer najbolji vidikovac tek slijedi.

Do vidikovca je otprilike par minuta uspona. Željezna piramida, podignuta 2000. godine diže nas iznad krošanja na 14 metara iznad tla, ne zato da bi se osjećali visoko, nego zato da bi šuma prestala biti zid. S nje se Medvednica vidi kao leđa, duga i tamna, a Prigorje kao svijetao, izgužvan stolnjak sela, cesta i međa. Po vedrom danu pogled ode i dalje, u zagorske brežuljke, ali ne predaleko. Ivanščica se čini se nazire kao najviša, dok je ostatak Zagorja većinom skriven. Ali baš zato nije slučajno da ti padne na pamet stih iz narodne pjesme: „Meknite Se Vse Gore da se bu videlo Zagorje!“. No nije bitno što se vidi u daljini, u odnosu na prepustiti se šumi. Dovoljno je stajati dok vjetar, koji ovdje nije alpski ali onaj kontinentalni između dva brijega, odnosi gradsku maglu i nagovještava zimu. Moje mišljenje, možda ne i tvoje.

Silazak i poneka filozofska misao za kraj

Možda upravo tu na vrhu shvatiš zašto ovaj dio planine ima svoje šetače. Kažem planine, budući da je Sljeme (1033 m) sa ova svoja 33 metra iznad tisuću spada u planinu. To središte Medvednice dakle nudi visinu, domove i naviku. Ovdje, istočni dio, sa svojim gorama i brežuljcima, nudi izmjenu: šumu, pa livadu, pa opet šumu, i onu tišinu u kojoj se čuje da smo izašli iz vreve grada a da nismo otišli daleko. Cijelom se skupinom može proći i uzdužno, od Laza preko Drenove, dalje preko visokih livada, pa silazak prema Zelini. To je već dugi dan, lagan, a dug. Grohot je samo njegova prva, najbliža rečenica. Mi smo ipak odlučili radi smjene oblaka i sunca, ali i položaja vozila vratiti se istim putem natrag i posvetiti se samo Grohotu kao glavnom akteru te priče.

Ono što ipak možeš je to da nastaviš putem od kuće prema hrptu, koji izlazi iz šume na livade i polja, prema zaseocima koji sjede na samoj kralježnici. Tamo planina postaje put između dva svijeta, zagrebačkog i zagorskog, i više ne pita jesu li četiri stotine metara dovoljne. Dovoljne su. Na tom hrptu ima i starijih priča, mjesta gdje je netko živio puno ranije nego što je itko markirao stazu. Ne moraš ih taj dan sve otkrivati. Dovoljno je znati da šuma nije prazna samo zato što je tiha.

Dakle, za kraj, prije nego uopće kreneš, ono što trebaš znati je da te Grohot vjerojatno neće naučiti tehnici penjanja niti preskakanja stijena. Ipak, ono što te može naučiti je gledati niži hrbat ozbiljno. Da se i bez velikog broja na visinomjeru može hodati polako. Da kuću na rubu gore drže ljudi iz sela, ne raspored na vrhu. I da je najbliži izlet ponekad onaj na koji kreneš kad svi ostali idu na isto, poznato mjesto. Ako pođeš, neka ti staze budu savjet, ne popis. Oznake na terenu starije su od svake rečenice o njima, i jedine vrijede tog jutra. Ponesi vode, provjeri je li kuća otvorena, i ostavi šumu kakva je. Ona je bila tu prije nas i treba ostati i nakon nas. Upravo u tome i leži čar svakoga planinarenja.

Korisne informacije za stazu Blaguša-Grohot-Blaguša

• 📍 Početna i završna točka: brežuljak iznad sela Blaguša.
• 🥾 5 km hodanja, početna točka je bila iznad Blaguše.
• 🟢 Hodali smo šumama sporosti.