Davni tragovi jednoga ranoga ljeta u odlasku: Predmeja – Mali Golak

Mali Golak je jedan od onih vrhova o kojima se ne priča toliko često, iako u planinarskim krugovima nipošto nije nepoznat. Njegova fotogeničnost i mir s vremenom privuku pažnju ponekad, za grupe, za pojedince, ali to ne mijenja njegovu suštinsku postojanost. Mali Golak je ustvari upravo onakav kakav jest – nenametljiv, ali poseban. I zapravo na neki način jedan je od vrhova iliti područja koje ćeš shvatiti kao neko „utočište“.

Mi smo ga pronašli za vrijeme kada su velike ljetne vrućine bile tek u povoju, za vrijeme kad se je ljeto širilo i u ono doba kad je planinarski „boom“ pohoda na velike vrhove krenuo nekontroliranom brzinom objava na društvenim mrežama. I dok ljeto ne samo polako, već i doslovno odlazi sa današnjim danom, sve više mi na pamet padaju određeni izleti, na kojima smo bili, ali još čekaju na objavu. Jedan od njih sa liste ljetnih planinarenja, koji zaslužuje priču na Putokoza blogu sporosti je i Mali Golak. O njemu sam već jednom davno pisao. Ali kako uvijek volim reći, svaki posjet planini je uvijek drugačiji i svaki se po nečemu pamti. Bio je tako i ovaj. Zaista poseban. Budući da je područje Trnovskog gozda obraslo bukovom šumom, to je ono što ga za mene čini privlačnim. Bez obzira jeste li iskusni planinar ili jednostavno želite provesti dan u prirodi u potrazi za sporošću, Mali Golak je jedan lijepi izlet, na granici Slovenije prema moru i Alpama. Jer ako što i sam naziv mjesta odakle se kreće – „Predmeja“ govori, tu i je granica.

Mali Golak je stvoren za sporo planinarenje…stazom od Predmeje koja pruža hlad bikove šume ali i izlazak prema panorami triju zemalja

Rutu koju planinari najčešće odabiru za uspon na Mali Golak čini staza koja polazi iz Predmeje i nudi raznolike točke za predah i uživanje u potrazi za sporošću. Nakon polazišne točke, kroz gustu bukovu šumu Trnovskog gozda, staza prolazi pored Iztokove koče pod Golaki, a zatim se nastavlja prema vrhu. Iako se cijela ruta može prijeći za otprilike dva sata u jednom smjeru, meni je osobno jedna od najljepših koje sam prošao u ovom dijelu Slovenije. Na kraju ćemo ovu pustolovinu napustiti s dojmovima panorame koja povezuje tri države u jednom pogledu.

Od ljepota visoravni Trnovskog gozda, smještene na rubu Vipavske doline, ističe se upravo Mali Golak. Svojom nadmorskom visinom od 1495 metara, ovaj šumovito-travnati vrh nudi neponovljiv pogled na Julijske Alpe, Karavanke, Vipavsku dolinu, a po vedrom danu i na more. Naziv mu, unatoč tome što je najviši vrh cijelog Trnovskog gozda, ne dolazi od visine, nego od nekadašnje planine koja se ovdje nalazila. Zbog jednostavnog pristupa i gustih bukovih šuma koje drže hlad tijekom cijele godine, Mali Golak čini jedan od omiljenijih ciljeva planinara s goriške i vipavske strane, a dobro uređen planinarski dom, Iztokova koča pod Golaki, služi kao usputno sklonište i mjesto za predah.

Predmeja kao početna točka za uspon na Mali Golak do koje se dolazi Ressljevom cestom

Osim što čini malu, raštrkanu zajednicu na rubu visoravni Trnovskog gozda, Predmeja je uobičajeno polazište planinara koji odabiru uspon na okolne vrhove. Selo se nalazi na granici Vipavske doline i visoke, mirisne šume koja se diže prema nebu, gdje asfalt polako prelazi u makadam, a posljednje kuće ostaju iza leđa. Do Predmeje se najlakše dolazi iz pravca Ajdovščine ili s goriške strane, cestom koja se penje kroz vinorodne obronke doline prije nego što uđe u šumu.

Podizanje nadmorske visine započinje već od Ajdovščine, ukoliko ništa drugo vozilom. Cesta na otkriva zanimljive tragove stare prometne i građevinske povijesti ovog kraja – soteska Golobnice koju su tijekom vremena premošćivala čak četiri mosta. Prvi most preko Golobnice bio je drveni, dug oko 23 metra, a izgrađen je krajem 19. stoljeća nakon otvaranja ceste preko Čavna. Svečano je otvoren 1897., no zbog oštre klime ubrzo je oslabio. Već 1906. zamijenio ga je kameni lučni most, kojim su prema šumama mogli prolaziti i teži zaprežni vozovi. Most je srušen u Drugom svjetskom ratu, a nakon rata privremeno ga je zamijenio drveni most. Današnji armiranobetonski most projektiran je 1953. i pušten u promet 1955 u studenome 1955. godine. Upravo taj most, izgrađen s nosivošću od 60 tona, predstavlja četvrtu i današnju fazu prijelaza preko Golobnice. Tako je jedan kratki prijelaz preko šumovitog klanca postao svojevrsni presjek više od pola stoljeća povijesti ceste, od prvoga drvenog mosta krajem 19. stoljeća do armiranobetonske konstrukcije koja i danas povezuje dolinu s visoravni.

Mala kapelica uz cestu prema mjestu Predmeja

A kako bi ne samo saznali o gore navedenoj povijesti priče o „Četiri mosta preko soteske Golobnice“ već i uhvatili zraka i potražili točku sporosti, zaustavili smo se i pored Kapelice v Čavni, iz 19. stoljeća. Smještena uz Ressljevu cestu, na prijelazu između strmih padina Čavna i šumovite visoravni, kapelica je jedan od tih tihih detalja koji oduševe putnika na cesti. Jednostavna bijela građevina s lučno oblikovanom nišom i starim krovom od crijepa stoji uz prošireni dio ceste, gdje se može zastati na klupi i uživati u pogledu prema Vipavskoj dolini. Iz njezine blizine cesta nastavlja kroz šumu prema Predmeji, istom planinskom prostoru koji je desetljećima povezivao dolinu s naseljima na Gori.

Kapelica je danas zaštićena kao kulturna baština, a njezina prisutnost uz staru cestu podsjeća na vrijeme kada je putovanje prema Predmeji bilo mnogo sporije i zahtjevnije nego danas. Iako nema monumentalnost velikih crkava, upravo joj jednostavnost daje poseban karakter. Uz staru cestu, šumu i pogled koji se otvara prema dolini, jedan je od onih malih detalja koji putovanju daju osjećaj mjesta i povijesti.

Predmeja: mjesto na granici ili prije granice

Predmeja se nalazi na visokoj kraškoj visoravni Trnovskog gozda, iznad Vipavske doline, na području općine Ajdovščina. Naselje je rasuto po visoravni između otprilike 800 i 1.000 metara nadmorske visine, neposredno uz rub šume. Upravo je taj položaj dao mjestu ime – Predmeja, odnosno „pred mejo“, pred granicom ili rubom šume. Naseljavanje ovoga kraja započelo je početkom 17. stoljeća. Tada su kriški grofovi istraživali mogućnosti iskorištavanja velikih šumskih područja i lovišta Trnovske planote te poticali stalno naseljavanje. Ljudi su na oskudnom krškom tlu stvarali male parcele, a kamen koji su uklanjali s livada slagali su u suhozide. Ti niski kameni zidovi, koje lokalno nazivaju grublje, i danas su karakterističan dio krajolika Predmeje. Život ovdje nikada nije bio jednostavan. Na visoravni nije bilo značajnih izvora pitke vode, pa su gotovo svaka kuća i gospodarstvo imali vlastiti bunar za prikupljanje vode. Ispod ruba nalazi se Skukova voda, izvor po koji su stanovnici Gora tradicionalno dolazili.

Predmeja je danas često kao polazište prema Golacima i Malom Golaku. No prije nastavka prema vrhu vrijedi zastati na Robu. Ovdje se teren gotovo naglo prekida i strmo spušta prema Vipavskoj dolini. Rob je dio krajinskog parka, a uz njegov rub uređena je pješačka staza. Upravo taj prijelaz, sa mirne, gotovo ravne kraške visoravni otvara nam pogled kroz strme stijene i šumovite padine prema dolini. Ovo možda daje Predmeji i njezin prepoznatljiv krajolik. Tu ujedno vidimo i niz pravaca pješačkih staza. Ukolik ose nađeš ovdje zastani, pogledaj kartu i tek onda kreni. Ili kao mi odluči, u kojem ćeš pravcu.

Naše planinarsko poslijepodne na Golakima

Planinarski izlet započeli smo nedaleko od Predmeje, gdje smo i ostavili vozilo, u šumi. Pravac je bio Iztokova koča pod Golaki – Mali Golak i povratak istom stazom. Nešto suprotno od članka u kojemu sam već pisao o ovoj ruti, kada smo išli kružno, sada je bio isti pravac povratka, budući da smo se za planinarenje odlučili tijekom poslijepodneva. Ustvari započeli smo sa hodanjem oko 15 sati. No, to ustvari nije loše, jer upravo su zalasci ti koji daju posebnu draž u planini. Ipak, nije ni školski, ali budući da ruta nije zahtjevna, ovo je uz uvjet čeone lampe moguće izvesti.       

Predmeja – Iztokova koča pod Golaki

Na rubu sela, gdje cesta prelazi u stazu, put kreće blago, gotovo oprezno, pronašli smo otvoreni proplanak, prekriven makadamom. Zrak ovdje miriše na borovinu, a zrake sunca su negdje iznad, daleko, budući da je šuma velika. Nakon desetak minuta hoda staza dolazi do raskrižja iznad krošnji bukove šume. Ovdje vidimo ujedno i skretanje za  „Koču“ na nekih 5 min. Tlo mijenja teksturu iz koraka u korak: prvo mekana zemlja prekrivena lišćem prošle jeseni, zatim kamenita staza isprekidana korijenjem starih bukava.

Bukve ovdje rastu visoko i ravno u potrazi za svjetlom, pa krošnje formiraju gotovo svod katedrale, kroz koji svjetlo pada u pokretnim mrljama. Nakon otprilike desetak minuta hoda, uz slikanje iliti točnije fotografiranje, staza dolazi do Iztokove koče pod Golaki (1260 m. n/v), drvene, niske građevine uklopljene u okoliš toliko da je se gotovo ne primijeti dok se ne stane pred nju. Ovdje je prilika za predah i gutljaj vode, prije nastavka prema vrhu.

Iako smo bili preko tjedna kad nije radila, vidi se da je planinarski dom dobro uređen i održavan. Posebice su me oduševile klupe i drveni panjevi ispred nje. Dom nosi naziv po Ivanu Turšiču – Iztoku (1922.–1944.), istaknutom zapovjedniku 30. divizije Narodnooslobodilačke vojske Slovenije koji je poginuo u blizini Lokvi tijekom njemačke ofenzive. Dom je prvi put otvoren 1950.

Iztokova koča pod Golaki – Mali Golak

Od koče staza počinje uspinjati oštrije, drveće postupno rjeđe, svjetlo sve prisutnije. Bukva ustupa mjesto smreci i boru, zrak se mijenja – manje vlažan, više smolast. Zadnjih nekoliko stotina metara staza izlazi iz šume gotovo bez najave: jedan trenutak okružuje te drveće, sljedeći stojiš na otvorenom, izložen vjetru koji na vrhu uvijek puše jače nego što se očekivalo iz zaklona šume. Od koče do vrha potrebno je oko sat vremena, pa čak i manje, ovisno o tempu.

Staza nas diže kombinacijom stijene i drveća. Ali šuma ovdje nije kulisa. Ona je glavni lik. Stari panjevi, mahovina, biljke, svjetlo koje se lomi kroz lišće i stvara mrlje na tlu. Rano ljeto u odlasku ostavlja upravo to: tragove svježine koja još nije potpuno predala mjesto suši i vrućini. Zrak je puniji. Koraci tiši. Vrijeme se širi. I onda se odjednom sve skupa otvara. Ustvari, podsjećajući me na trenutak na prolaz koji sliči onome prema jednom našem vrhu, Snježnik. Ustvari, to sve na neki način i je Kras, samo na različitim krajevima.  Zamisli koliko zanimljivih mjesta, vrhova i šume je između!

Mali Golak (1495 m n/v)

Zadnjih stotina metara prije vrha, staza izlazi iz šume naglo, gotovo bez najave – jedan trenutak si okružen drvećem, sljedeći, stojiš na otvorenom, izložen vjetru koji na vrhu uvijek puše jače nego što se očekivalo iz zaklona šume. Sa vrha se otvara širok krug pogleda: Julijske Alpe i dio Kamniških Alpa prema sjeveru, Karavanke u pozadini, Vipavska dolina duboko dolje u mozaiku vinograda i crvenih krovova, a prema jugu, kad je zrak čist, i naznaka mora na rubu vidokruga. Pogled koji povezuje tri krajobraza, a katkad i tri zemlje, u jednoj panorami.

Na vrhu se od planinarske infrastrukture nalazi upisna knjiga sa žigom. I ono NAJBITNIJE: otvoreni prostor, vjetar, zalazak sunca i pogled na Triglav, sami po sebi dovoljna su nagrada za uspon – ovo je mjesto za kratak predah, obrok iz ruksaka i osjećaj da si, bar na trenutak, iznad svega što je ostalo dolje u dolini. Stojeći tamo, osjećaš kako se rano ljeto povlači, snijega još ima na vrhovima Triglava. Još ima zelenila, još ima mekoće u zraku, ali već se nazire ona dublja, suša tišina koja stiže kasnije. Nema gužve. Nema potrebe za dokazivanjem. Samo vjetar, kamen i šuma koja se širi u svim smjerovima.

Mali Golak – Predmeja (silazak)

Povratak može ići istim putem, pa cijela tura od Predmeje do vrha i natrag traje otprilike do tri sata sa stankama. Za one koji žele produžiti dan (kad ga imaju) staza se od Iztokove koče može nastaviti i kružno, prema drugim točkama Trnovskog gozda, nešto kao u našoj ranije opisanoj ruti.

Rano ljeto u odlasku ostavlja tragove. Na Malom Golaku još uvijek možeš hodati po njima – u mirisu vlažne zemlje pod bukvama, u svjetlu koje probija krošnje, u tišini koja je gušća od bilo kojeg grada. Prije nego što ih ljeto potpuno prekrije svojim vrućim, bučnijim ritmom. Iako ovo je priča o našoj planinarskoj stazi, koju smo istražili tijekom ranoga ljeta, to ne znači da je ne možeš istražiti u nekom drugom dobu godine. Čak naprotiv, staza je dostupna tijekom čitave godine, a upravo jesen, obzirom na nadmorsku visinu gdje snijeg dolazi tke kasnije, pruža najbolje prilike za planinarenje ovdje.

Ajdovščina: za kraj ture pronađi mjesto za večeru

I kad je izlet gotov, ustvari nije gotov. Osim što nas cesta sa tunelima i mostom, vodi u nizinu, pružajući panoramske vidike, jedan detalj na koji smo naišli posebice biva zanimljiv. Radi se o jednoj stijeni, na kojoj je, po izgledu, smještena lovačka čeka. Stijena na livadi pored ceste, u potpunosti nas podsjeća na našu Visibabu. koja stoji na livadi uz cestu, na potezu između Bjelskog i Jasenka, u blizini Ogulina.

Ajdovščina je drugi najveći grad Vipavske doline, smješten uz rijeku Hubelj, pod obroncima visoravni Gora. Iako na prvi pogled djeluje kao miran mali grad, njegova povijest seže više od dvije tisuće godina u prošlost. Rimljani su ovdje najprije podigli postaju uz cestu, a kasnije je izgrađena Castra, utvrda s četrnaest tornjeva čiji su ostaci i danas među prepoznatljivim dijelovima grada. Nažalost, mi ovaj put nismo stigli kako treba razgledati Ajdovščinu. Već se približavao mrak, pa je za obilazak starog grada, rimskih zidina i okolice jednostavno ostalo premalo vremena. No, umjesto razgledavanja, odlučili smo pronaći nešto za pojesti i sasvim slučajno završili na mjestu s terasom i pizzom – što se nakon cijelog dana provedenog na putu pokazalo kao sasvim dobar završetak dana. Ajdovščinu ćemo zato ostaviti za neki drugi put.