Planinarenje nije osvajanje: visine, granica, vlastitih mogućnosti. Zašto? Zato jer nerijetko pronalazimo istinu da priroda svoje najdublje trenutke ne dijeli uvijek onima koji idu najbrže ili najviše. Postoje staze koje ne traže snagu, već samo prisutnost. Ne osvajaju tijelo, nego srce. Jedna takva vodi iz Planine Donje, preko staze 31 i tišine istočne Medvednice, prema Kapelici Hrvatskih mučenika, planinarskom domu Lipa-Rog i u konačnici piramidi na vrhu Lipa.
Na toj stazi nema borbe s dramatičnim visinama: ovdje šapat bukovih krošnji, oštar uspon kroz Podstrminu, markacija „Konj i slon“ koja te uspori prije nego što staza postane strmija, miris mahovine i pogledi s livade Lipa koji dolaze nenajavljeno. Ukoliko tražiš mjesto gdje se ne moraš dokazivati, nego samo – postojati, možda si već na pravom putu. Lipa čeka. Tiho, kao što i priliči.
„Jednoga lijepog“ (ne baš predivnog jer je taj dan bio predviđen za polazak doma) petka, u trenutku kad je ljeto još uvijek bilo preglasno, barem po temperaturama, ali i po svemu što nam svakodnevica bacaše pred oči mi smo tražili uspon koji će nam pružiti tišinu. I usput, koju HPS točku. Gledajući tako mogućnosti knjižice HPS-a odlučili smo se za uspon na Grohot. I tako sretni, približavajući se točki, vozeći se od Kašine do Planine Donje, došli smo do točke, u kojoj piše da cesta biva ustvari zatvorena. Nije trebalo mnogo za prebaciti planove. Uputiti ćemo se (ili barem pokušati) na Lipu!
Jer ukoliko već tražiš planinarenje, kako sam i rekao, ne tražiš osvajanje. Tražiš šumu, teren, stabla. Ne tražiš hermetični uspon do točke, već onu živu stazu, ispunjenu šumom, lišćem koje šušti, vjetrom u granama, i vlastitim disanjem koje te podsjeća da treba usporiti korak. Ukoliko živiš u Zagrebu ili okolici, za ta ne treba ići daleko. Dovoljno je skrenuti primjerice prema istoku. Tamo ćeš pronaći taj kraj u kojem ceste nisu još naučile žuriti (vidimo po tabli), sela dišu usporenim ritmom, a opet doživjeti ćeš nešto drugačije od Medvednice. Dobro ne potpuno, budući da je ovaj kraj ustvari njen predio. Sljedeći članak temeljem na vlastitom posjetu području, dok je sama planinarska ruta izvedena na primjeru jednoga od naših pješačkih pustolovina.
Polazna točka: planina Donja
Polazna točka je Planina Donja, naselje u sastavu Grada Zagreba, smješteno u prigorskom dijelu (blizu Sesveta i Kašine). Ovo je područje poznato po brežuljkastom krajoliku i često služi kao polazište za planinarske rute prema Medvednici. Vožnja automobilom od centra Zagreba do Planine Donje traje oko 40 minuta, ovisno o stanju u prometu. Javni prijevoz je svakako moguće koristiti, tramvaj vozi do Dubeca, odakle vozi autobus u smjeru Planine Donje. Parking je moguće pronaći negdje prije polaska na stazu, iako ovdje slijedi i napomena da ima mnogo privatnih zemljišta. Već u samoj Planini Donjoj vidimo prvu markaciju za vrh Lipa.
Od asfalta do šume koja traži fokus
Krećemo Planinarskom ulicom, asfalt još drži, kuće i vikendice se redaju, a staza 31 vodi nas lagano kroz naselje. Kod crkve Sv. Juraja skrećemo lijevo, ulazim u „Planinarski odvojak“ i osjećamo kako se mjesto polako povlači. Isprva je sve pitomo – šetnja pored okućnica, miris drva i kave koji ponekad prodre iz dvorišta. Ali čim šuma proguta stazu, ritam se mijenja. Prvo slijedimo kombinaciju makadamskoga puta i planinarske staze. Zapravo dosta ugodno.
No, u Podstrmini, uspon postaje sve ozbiljniji. Bukova šuma je gusta, staza strma, a noge odmah osjete da ovo možda ipak i nije baš „lagani vikend dan“. Važno je pripaziti: lako se dogodi da nastaviš stazom 28 umjesto da na vrijeme skreneš na 30 prema domu. Mi smo stali, pogledali oznake, i nastavili. No, kako šuma ne oprašta žurbom, odlučili smo još malo istražiti mogućnosti uspona i povrata. Naš GPS trag ovoga puta ide ustvari od pola planine, budući da sam se sjetio kako ga treba upaliti. No to je ujedno i najzahtjevniji dio staze. Svaki korak traži pažnju – korijenje, mokro lišće, nagib koji ne popušta. Na djelu gdje je makadam ravan pronaći ćeš markaciju, stazu, koja kreće, a kamo li drugdje nego gore? Slijedeći istu, prvo dođemo u duboku šumu. Ali i strminu. Ipak, unatoč strmini, ova stabla kao da te štite od temperature. Ustvari, tu spoznaješ snagu kakvu samo priroda ima. Šuma znači fotosintezu, znači život!
No baš tada, kada se savlada strmina, sama staza iznenadi. Jer prije nego što će trebati savladati još malo uspona, nailazimo na jednu ne tako čestu oznaku: „Konj i slon“. Ta mala markacija, skulptura ili jednostavno umjetnički znak usred šume, djeluje kao tihi podsjetnik: stani, pogledaj, zapamti. Nije spektakularna, ali ostaje u sjećanju. Kao da šuma kaže – „vidio si me!“.
Kapelica na livadi i trenutak u kojem se sve smiruje nakon čega nas staza vodi do planinarskoga doma Lipa
Nakon oštrog uspona kroz visoku bukovu šumu, izlazimo na proplanak „Livada Lipa“. Zrak se odjednom otvara. Pred nama je Kapelica Hrvatskih mučenika: jednostavna, izgrađena na mjestu koje je ustvari prikladno za stati. Tu se staje, sjedi, odmara. Ne zbog umora (iako ga ima), nego zbog tišine. Ili ne sjedi? Može se nakon trenutaka tišine napraviti koja vježba na spravama postavljenim pored livade. „Mens sana in corpore sano“, rekli bi. Livada ispod doma, šuma oko nje, i osjećaj da si na pravom putu. Jer odavde je još samo kratak uspon do samog vrha.
Planinarski dom „Lipa“ (puni naziv „Lipa-Rog“) stoji na 709 metara, na uzvisini zvanoj Rog. Izgradilo ga je 1967. Planinarsko društvo „Lipa“ iz Sesveta. Do njega se ne može automobilom – samo pješice. Dom radi vikendom, nudi jelo, piće i noćenje (16 kreveta). Metalni žig vrha čeka na zidu doma. Pored njega, od 1970., stoji piramida – rešetkasta konstrukcija s platformom, popularni vidikovac. Pogled se širi. Nije panoramski spektakl kakav nude neki viši vrhovi sa sličnim piramidama, ali je čist, otvoren i dovoljan. Priraste ti srcu, a postoji i razlog zašto je to tako. Kao prvo, grad je daleko dolje, a ovdje vlada mir. Kao drugo, u šumi si, a kad si u šumi, drugačija su pravila. Svaka čast visokim alpskim vrhovima, ali šuma štiti, tu nema vrućina. Tu je sve drugačije.
Piramida, dom i ono što ostaje nakon spuštanja
Sjedimo na piramidi i gledamo. Uspon nije bio dug, ali je bio iskren – od laganog početka kroz naselje, preko strme šume i „Konja i slona“, do kapelice na livadi i ovog mjesta. Lipa nije vrh koji se „osvaja“ radi fotke. Ona se osjeća. Dom ispod, kapelica na proplanku, šuma koja te natjera da usporiš – sve to čini ovaj istočni dio Medvednice posebnim. A ono što je uvijek posebno je i priča o piramidama na vrhu. Ova je postavljena 1970. Rešetkastoga je oblika i veoma jednostavna za uspon. Za vrijeme lijepoga vremena pruža vidike na Zagorje i Posavinu. Gledali smo u tu daljinu, u te brege i prepoznali vrh Ivanščice na kojemu smo bili samo dan ranije. Ali sad je 24 sata kasnije i potrebno je napustiti i Lipu i planinu, koja će ostati u lijepome sjećanju. Do nekoga idućega puta.
Spuštajući se, osjećamo kako su nam noge umorne na pravi način. A da ne idemo istim putem, odlučili smo malo promijeniti smjer preko makadama. Vidim stijene i jedan relativno strmi spust nas dovede do nekog drugačijeg područja. Isto nam nagovještava i veoma zanimljiv detalj: mačka nacrtana na stijeni. Pravo mjesto za odmor i fotografiju. Jer umor, iako prisutan rekao bih da ostavlja osmijeh. Zato na Putokozi volim baš takve priče: one u kojima nije bitan broj metara, nego trenutak kad shvatiš da si dovoljno spor da čuješ šumu. Lipa nam je to dala. Ako tražiš stazu koja nije pretrpana, a ipak nudi pravi planinarski okus – od staze 31, preko „Konja i slona“ i kapelice, do doma i piramide – ovo je mjesto. Samo pripazi na skretanja. I ne žuri. Šuma će ti reći kad si stigao.
Kako najbolje istražiti mala sela u Prigorju?
Ne treba ti mnogo za odmor, osim možda nešto manje buke i nešto više istine. A to najčešće pronađeš ne samo na vrhovima planinskih vodič, ni u „top 10 popisima“, već tamo gdje karta počinje šaptati. Mala mjesta i sela Prigorja, naslonjena na istočne obronke Medvednice, jedna su od takvih točaka gdje ti trebaju samo štapovi za hodanje ili bicikla. Ok. ukoliko baš želiš, manje vozilo, u redu. Zašto manje vidjeti ćeš lako, budući da su sela sve više tako koncipirana da parkinga gotovo i nema. Pronaći ćeš ga negdje, ali tu manja vozila dolaze više od izražaja. Osim, ukoliko ne dolaziš sa druge strane zemlje ili svijeta kombijem pa imaš drugačiju logistiku. Moj izbor bi i tada bio neki stari VAN kombi?
No dobro, kako god činjenica je da se mjesta počnu nizati kako ih istražuješ: Planina Donja, Planina Gornja, Kašina, Zelina, Čučerje, Vugrovec, Marija Bistrica… Imena koja zvuče kao da pripadaju tihoj, svakodnevnoj priči. A svako od njih ima svoj glas, svoj ritam i svoju priču. Podigni pogled. Pitaj žitelje. Hodaj više nego što voziš (osim ukoliko voziš biciklu). Ne traži atrakciju, traži život. I najvažnije – ostani nekoliko dana (onako kao što smo i mi). Jer ova sela ti se ne otkrivaju odjednom. Ona prvo gledaju. A tek kad shvate da si došao sa srcem, otvore vrata.
Autentični smještaji gdje vrijeme ide sporije
U tim mjestima naći ćeš kuće koje su nekad bile dom ili vikendice, jer to još uvijek jesu sada i otvorene za goste. Autentični prigorski smještaji ovdje nisu scenografija, nego nastavak života. Drvene klupe ispod oraha, starinske kuhinje s mirisom drva, pokoji mačak koji misli da si došao zbog njega.
Vlasnici često žive u susjedstvu ili u istoj kući. Dočekuju te s domaćim sirom, rakijom ili tek osmijehom. Ne pitaju te koliko si zvjezdica navikao. Pitaju te želiš li da ti pokažu stari put prema Lipi ili izvor kojim su išli njihovi djedovi.
Korisne informacije za stazu Planina Donja – Lipa
- 📍 Početna i završna točka: Planina Donja, međutim naš trag kreće od makadama.
- 🥾 6 km hodanja, 385 m. v/r u uspon. Naš trag kreće od makadama iznad sela.
- 🟢 Hodali smo tražeći šumu.
