Postoje vikendi koji se ne planiraju do posljednje točke. Samo ih osjetiš kao tihu želju – da se makneš, da pustiš planinu da diktira ritam, da spojiš more i visinu. Ovaj naš na Opatijskoj planinarskoj obilaznici (OPO) bio je upravo takav. Dva dana, jedan lijepi krug po Učki, dovoljno vremena da svaki korak postane priča, a svaki pogled mali razlog za stati i udahnuti.
Opatijska planinarska obilaznica je planinarska trasa kružnog oblika, dužine od 45 km., koja počinje i završava u Opatiji. Napravljena je s ciljem upoznavanja vrhova i područja okolice Opatije, a prva realizacija nastanka staza bila je na 60. rođendan PD Opatija (osnovano 1951.). Kada su kolege tijekom druženja u društvu, jedne, tada, još uvijek zimske srijede, iznijeli plan da se prijave na obilazak Opatijske planinarske obilaznice (OPO), u organizaciji kolege Nenada, u jednom komadu, naravno da nisam dvojio puno riječi. Nije trebalo puno misliti da li im se pridružiti.
Jedina dvojba bila je da li ću „skupljati“ pečate ili neću. Jer, kako to inače biva, za svaki drugi vrh HPO-a (izuzev onih na nama daljnjim destinacijama) koju već skupljam gotovo desetljeće, u konačnici dnevnik ostane u sobi „na sigurnom“. Neki od nas će ga zaboraviti, drugi će ga rado ponijeti i obavezno „pečatiti“, a treći će ići korak naprijed (naravno po našoj filozofiji Putokoze „digitalno“ može značiti i natrag) u „e-dnevnike“. Kako god bilo, mislim da je mnogo bitnije postojanje samih tih obilaznica. Jer, one su su tu da nam pokažu one vrhove ili točke, za koje nismo možda ni čuli niti ih posjetili.
I zaista, gledajući samu Opatijsku planinarsku obilaznicu, moram priznati, da to tada na mnogima od navedenih nisam bio. Ok. rekao bih na mogućih 60 (da) – 40 (ne), ukoliko ćemo cjepidlačiti. A ovaj vikend, na kraju zime bio je idealan da ih upoznam. Nije trebalo puno za skočiti na noge, kad je alarm zvonio rano ujutro, u 5. Jer u 7 je trebalo biti u Veprincu. Samo ono kratko „idemo na OPO“. Nešto slično kao ono „idemo u Alpe“. I zapravo, čudiš se samome sebi kako te posjet nečemu tako blizu ustvari čini sretnim, ispunjenim, kao da ideš na neku novu daljnju, neistraženu destinaciju. A OPO ustvari zaista i je bio na neki način neistražen, sa nekima od točaka, na kojima ne da još nisam bio, nego i u ekstremnom slučaju niti čuo za njih iliti znao da postoje na planetu Zemlji. Naravno, da ovome pridodajem i za one staze na kojima smo već bili, onu svoju vlastitu tvrdnju da „svaki posjet i postojećoj stazi uvijek je novi“.
Plan je bio jednostavan, ali dovoljno širok da ostavi prostor za doživljaj. Dva dana OPO, kružna staza. Krenuti iz Veprinca, proći prvi dio obilaznice preko grebena i vrhova, stići do Poklona i tamo prespavati u PD Poklon. Drugi dan podići se na Vojak, pa zatvoriti krug spuštanjem prema Opatiji i povratkom natrag do Veprinca.
Na prvi pogled – jasan itinerar. Ali već tada bilo je jasno da će to biti više od itinerara. Jer Učka nikad nije samo niz točaka koje treba povezati. Ona uvijek ubaci nešto svoje: malo vjetra, malo snijega, malo tišine, neki pogled koji te zaustavi duže nego si planirao. I možda je baš zato svaki plan samo početak. U konačnici, uvijek kolegama, bez obzira, radi li se o društvenom ili privatnom izletu, kao i o tome da li sam na istome u funkciji vodiča ili sudionika, volim reći da je svaki plan odlaska na planinarenje uvijek samo plan. Jer svaki odlazak u šumu je nepredvidljiv. Dobro, ne baš kao i ponašanje pojedinih svjetskih lidera danas, jer priroda ima svoje zakone, ali da postoji mogućnost neželjenog događaja ili iznenađenja u šumi, na to treba biti pripremljen. Je li bilo nepredviđenih situacija ili nije, kad to već spominjem, pitaš se do ovo čitaš. Za to saznati treba pročitati tekst kako je OPO tekao, ali ukoliko očekuješ neki događaj spektakularan, vanredan i ukoliko bi samo radio toga trebalo nastaviti čitati tekst, odmah ću reći da takvog nečega nije bilo. Dogodovština da, ali ima ih uvijek i svugdje. Stoga, glede navedenoga otkrivam karte na početku. Ovo je jedan jednostavan, tečan, tekst, kao i sama OPO, bez nekih značajnih impulzivnih dodataka ili erupcija. Simbolika šume, botanika tišine koja se osjeća.
Prvi dan: Od Veprinca do Poklona: između šume i visine
Jutro je tek počelo disati kad smo stali kod crkve sv. Ane u Veprincu. Ekipa se skupila: nas 12 i 4 psa, od kojih je najmlađi bio Samson, od milja sam ga nazvao mali vuk. Ustvari, Opatijska planinarska obilaznica i je „pet friendly“. Postoji čak „dnevnik za pse Opatijske planinarske obilaznice“, koji pruža mogućnost vlasnicima pasa da u njemu zabilježe dolazak svojih ljubimaca do kontrolnih točaka na Obilaznici. Stoga, ukoliko imaš psa, a voli u šetnje, ova obilaznica je idealan korak. I još dok nismo ni krenuli na uspon, pripremajući štapove za prve jutarnje korake, koji će nas odvesti prema KT2, odnosno crkvici Sv. Marka (517 m.) u Veprincu, pada mi na pamet nova ideja: kao osnivač Putokoze, prehodati čitavu obilaznicu sa kozom. Jedini problem u tome je da koza zahtijeva prostor i vrijeme za ispašu, a pas ne. Stoga, ukoliko i tebi padne na pamet ista „autentična“ ideja imaj na umu da će pas, koji je u prosječnoj kondiciji ovu dionicu sigurno prohodati (sva 4 psa jesu), a za kozu ipak ne garantiram!
KT 2, Veprinac: mjesto predivnih vidika na Kvarner
O Veprincu, koji se po prvi puta spominje 1374. u oporuci Huga Devinskoga, još uvijek nismo mnogo pisali na Putokozi, iako smo ga već par puta posjećivali. Ustvari, mogu reći da je na neki način ostao po strani i nepravedno zapostavljen u odnosu na „poznate, velike destinacije“ poput Vojaka. Ali, iako mnogo manji, sa svojom kulturološkom važnošću, kao što je primjerice Veprinački statut (pisan glagoljicom 1507.) ne odudara od ostalih mjesta na Kvarneru te definitivno zaslužuje „svoje mjesto“ među objavama.
Gledajući važnost njegovim zidina, koje su posebice imale značenje do 20. stoljeća, prije nego li su primat preuzeli obalni gradovi, obećavam da će Veprinac uskoro imati svoju priču, a ne samo biti spominjan u sklopu članka. Ali za sada ću samo reći kako nas je crkvica sv. Marka s odvojenim zvonikom i kamenim stolom ispred, dočekala u ranim jutarnjim satima, dok zvono još nije zvonilo. Tamo, uzimajući pečat na KT 2 koja je bila naša prva točka, ne ostaje ti ništa drugo nego diviti se tome vidiku. I gledati izlazak prvih zraka sunca. Sve je imalo taj tihi, početni ton – kao da nas Učka pušta da joj pristupimo bez velikih riječi.
- Koordinate KT 2: N 45° 20.251′ E14° 16.731′
- Žig: Nalazi se desno od zvonika, na vanjskoj strani zida crkve
Od Veprinca do vrha Orjak (KT 3, 706 m)
Veprinac napuštamo spuštajući se na staru cestu Matulji – Učka, nakon čega se spajamo na seosku cestu. Njome prolazimo kroz autentične zaseoke Zagrad i Vedež. Ovaj drugi je točka u kojemu se odvaja markacija za naše sljedeće kontrolne točke. Prvo se penjemo na KT3 (Orjak) kroz šumu. Pješačka staza kroz šumu dovede nas do vrha, koji je stjenovit. Iako je vidik ograničen osjećaj je pravi šumski.
- Koordinate KT 3: 45° 21.372′ E14° 17.112′
- Žig: Desno od kutije, na stijeni pronađe se pečat.
Prema vrhu Majkovac (KT 4)
Dalje nema više zagrijavanja. S Orjaka se vraćamo istom stazom do zaseoka Vedež, nakon čega pronalazimo smjer staze koja se točno u luku odvaja desno prema vrhu Majkovac. Veoma jednostavan uspon kroz šumu, dovede nas na travnatu padinu, omeđenu borovima. Ovdje se, iako omeđen borovima vidik u daljini otvara, a iza nas greben Učke u laganoj jutarnjoj magli. To je onaj trenutak kad znaš da se dobro krenulo. A pitaš se i zašto. Jer Majkovac je ona točka, koja nas dijeli od prve veće jutarnje pauze. Vrijeme je za čaj, iz termosice. Naravno, za one koji ga imaju. A i psi trebaju odmoriti.
- Koordinate KT 4: N 45° 21.354′ E14° 16.257′
- Žig: Pronađe ga se na stupu na sjevernog strani, gdje je vidljiva i n/v vrha.
Zvoncev vrh (KT 5, 972 m)
Neovisno o tome prelazili granicu parka prirode ili ne (budući da se negdje na pol puta od KT4 nalazi granica PP Učka) mi uživamo hodajući u prirodi. Sa ugodne staze, nakon oštrog skretanja udesno (prateći navodno političke trendove u svijetu u 2026.), prelazimo na nešto penjanja. A ono nas dovodi veoma jednostavno do hrpta po kojem hodamo do KT 5, Zvoncev vrh, 972 m. Ovo mi je prvi posjet tome vrhu, koji se nalazi u dubini šume. Iako je ograničenog vidika na Mali i Veliki Planik, ovakvi vrhovi imaju svoju draž.
Podsjete te kako vegetacija na planetu biva još uvijek postojana. A dok ima vegetacije ima i kisika, a kisik znači vodu i život. Ovdje ne pauziramo mnogo, ustvari samo pečatimo i idemo naprijed, u daljine, u visine. Jer Učka nas čeka. Sada je oko 12, a dug put i je još pred nama. Iako se čini da nije, sve je relativno, vrijeme u planini brzo prolazi, a svaki korak naprijed znači manju vjerojatnost paliti lampe (što meni u konačnici i ne smeta).
- Koordinate KT 5: 45°21.3014′ E14° 15. 295′
- Žig: Pronalazi ga se na kamenu ispred stabla.
KT6, Budišinac (948 m): vrh usred šume Učke i Ćićarije
Uspon obilaznicom teče i ima svoj ritam – staza pod nogama, korijenje koje te podsjeća da gledaš gdje treba stati, i zrak koji postaje sve oštriji. Miris klekovine prati te kao nevidljivi vodič. Negdje između uspona i kratkih spuštanja, nakon trase plinovoda, dočeka te taj uspon na Budušinac. Još jedan vrh bez vidika, koji nam ipak u daljini otvori pogled prema Veprinačkoj cesti, na koju se moramo spustiti. Gledano po vremenu hoda da smo otprilike negdje zagrabili prema drugoj polovici puta, ovdje je idealno napraviti ponovo jednu malo dužu pauzu.
- Koordinate KT 6: N 45° 220.880′ E 14° 15.434′
- Žig: Pronalazi se sjeverno od oznake kote, na skupini od 4 kamena.
Lovačka kuća Brdo (KT 7, 825 m): gdje Veprinačka cesta usporava korak
Veprinačka cesta me oduvijek inspirirala. Ustvari, toliko da smo je jednom i prošli vozeći se biciklom. Čitava dionica, koja je dugačka oko 22 km. Ima svoje čari. Iako ovoga puta na žalost, mnoge od zanimljivih točaka koje čine trasu: Lugarnica Pilarna, Rifuđo Stefano Karfesi Bubeš, Podlom, kapelica M. Bulešić, ne obilazimo i spadaju van OPO, prolazimo pored tako reći samog njenog srca. A to je zasigurno lovačka kuća Brdo (825 m), gdje smo naravno opet napravili jednu pauzu.
Nije to bila pauza zbog umora, nego zbog osjećaja. Tišina, klupa, pogled koji ne traži ništa. Planina tada prestaje biti samo prostor – postaje suputnik. Ovdje sam već na poznatom terenu i put dalje vodi me u „ponavljanje gradiva“. Naravno da slobodno mogu ovdje napisati i neću nikako pogriješiti, kada bih rekao da „to nije bilo kakvo ponavljanje gradiva“. Ali sve ostale AI fore bih radi jednostavnosti izostavio.
- Koordinate KT 7: N 45° 20.662′ E 14° 15.022′
- Žig: Nalazi se ispod potpornog zida, pored ploče „Šumska cesta“, 10 m. od gl. ceste
Put u pustolovinu – Brložnik (KT 7, 1093 m)
Napuštajući Veprinačku cestu znao am što nam slijedi. Ispred nas je Brložnik. Ustvari, meni jedan poseban vrh, koji se ne ističe svojim „marketinškim položajem“ u brošurama, koliko onome što ustvari jednom posjetiocu u prirodi nudi. Jer, približavajući se višim dijelovima parka, staza postaja sve izdašnija: Brložnik (1093 m), Orlove stijene (1072 m), Crkveni vrh (1101 m) otvaraju svaki za sebe novi kadar. Jednom gledaš prema Rijeci, drugi put prema beskraju Kvarnera, pa opet duboko u zelenu unutrašnjost Učke. To je ono što ovu planinu čini posebnom – stalno si između svjetova. Ovo se čini jednostavno, ali imaj na umu da smo Veprinačku cestu napustili oko 13.00 , a na Brložnik smo stigli nakon 14:00. Točnije, sat vremena uspona!
Ali svaki korak toga uspona se isplati. Jer, kao što Veprinačka cesta spaja Učku i Ćićariju, sam Brložnik kao da povezuje upravo mnogo više od ta dva pojma zajedno. To nije ni čudno, budući da njegov vidik otvara pogled prema Lovranu i Opatiji. I ne samo to, nakon pauze i uživanja u pogledu slijedi itekako koncentracija, budući da tek zalaziš u pravo carstvo šume s kombinacijom stijena i jama.
- Koordinate KT 8: N45° 20.253′ E14°.052′
- Žig: Na vrhu, na južnoj strani geodetskoga stupa nalaze se žig i metalna kutija
Put jama: od Brložnika na Orlove stijene (KT9)
Sajla. Stijene. Jame. Tako nekako se može sažeti spust sa Brložnika. Iako kada se primjerice prilazi ovome vrhu jedan dan, spust moguće kombinirati sa pravcem i povratku preko vrha Ošalj, u ovome slučaju kada radimo OPO to nije moguće. To govorim zato jer spust sa Brložnika i prolazak između strmine vertikala dubokih jama nije ni malo bezazlen. Naprotiv, zahtijeva izniman fokus. A kad se radi o OPO u komadu, taj fokus je itekako bitan.
Prije samog prolaska iznad jamskog sustava, koji nosi naziv po Tihoraju Jelušiću (1909. – 1984.) savjet je vezati pse na uzicu. Za svaku sigurnost. A upravo to je i najatraktivniji dio za fotografiranje. Nakon labirinta lako se spojiti na stazu kojom pristupimo izlazom iz dolca. Same Orlove stijene nemaju značajan vidik, ali, kao i neki ostali vrhovi imaju onu šumsku magičnu čar.
- Koordinate KT 9: N 45°19.874′ E 14° 14009′
- Žig: Nalazi se na južnoj strani, na istoj stijeni gdje se vidi i natpis KT
Crkveni vrh (KT 10, 1101 m): u susret sutonu
Sunce je već duboko tonulo iza grebena kad smo izašli iz šume na posljednji uspon. Pred nama se dizao Crkveni vrh (1101 m), prepoznatljiv po svojoj visokoj, vitkoj anteni koja je stajala kao tihi stražar na kraju dana. Staza nas je dovela u širokom luku – od Orlovih stijena, kroz oštećene šumske putove, uz plinovod i trasu posječenih stabala. Hodali smo brže nego inače, jer smo osjećali kako se svjetlo gasi. Posljednjih petnaestak minuta odvajamo se lijevo s šumske ceste, kod rampe, i markacija nas vodi ravno prema vrhu.
Kad smo stupili na čistinu, svjetlo je već bilo čarobno – ono duboko, zlatno-crveno sutonsko koje sve boji u nježne nijanse. Antena je bacala dugu sjenu preko travnate zaravni, a oko nas se Učka polako povlačila u mrak. Nije bilo spektakularnog vidika kao na Vojaku. Ovdje je sve bilo tiše… gotovo osobno. Nekoliko trenutaka u tišini. Lagani vjetar nosio je miris borovine i hladnog kamena. Dolje u daljini, u magli sutona, nazirali su se obrisi Rijeke i Kvarnera. Prvi su se odvojili i otrčali u susret „sreće“ prema večeri. Planina kao da je prestajala biti za sve – postala je samo za nas, u tih posljednjih nekoliko minuta dana.
- Koordinate KT 10: N 45°18.884′ E 14° 13.010′
- Žig: Pronalazi se na zidu betonske kućice, bivše trafostanice, ispod ograđenog objekta
Jedan drugačiji planinarski dom Poklon
Do planinarskog doma Poklon (922 m) stigli smo predvečer. U planinarskom domu bio sam mnogo puta. Ali još nikada do sada nisam prespavao. A prenoćiti na nekoj točki ili je posjetiti samo tijekom dana zaista čini razliku dana i noći. I ovdje opet mogu reći i napisati ću bez AI, koristeći izraz AI: „to nije samo razlika, to je mnogo više od razlike“.
I dok je sunce padalo iza Vojaka, a mi smo sjedili ispred doma, s pivom ili čajem u ruci i nogama koje su konačno znale da je dosta za taj dan, razmišljam što li napisati za prijevoj Poklon. Prijevoj Poklon već sam par puta spominjao na blogu, najčešće u sklopu planinarenja ili članaka o PP Učka. I reći ću i za potrebe ovoga članka, kako ime Poklon čuva spomen na hodočasnike koji su iz Istre u Rijeku putovali pješice, preko Učke, te bi se, upravo ovdje, kad su prvi put ugledali Rijeku (crkvu Gospe Trsatske) na prijevoju prekrižili i poklonili. Upravo njima u čast je 2000. godine postavljen i križ 4 m. koji danas vidiš. Što se tiče samog planinarskog doma, njegova izgradnja započela je u srpnju 1965. Noć na Poklonu ima svoj karakter. Osim, što ćeš čuti šapat vjetra kroz krošnje i udaljene zvukove planine koja nikad sasvim ne spava, ovom planinskom cestom koja spaja Istru i Kvarner, svako toliko netko zaluta. Čak i gluho doba noći.
- Koordinate KT 11: N 45°18.508′ E14° 12.923′
- Žig: Nalazi se na zidu planinarskoga doma Poklon, sa vanjske strane, lijevo od ulaza
Dok je ekipa tonula u odmor i san, bilo koji dio analize prethodnoga dana bio bi suvišan. Ostaje dakle samo odmor za novi dan.
Drugi dan: od Poklona na Vojak, spust preko Banine do mora i povratak na Veprinac
Jutro na planini uvijek ima nešto čisto u sebi. Kava na zraku, lagani pokreti, pogled prema vrhu koji čeka. Mi smo konkretno, krenuli gotovo prema planu, oko 7:30. Naravno da su se prije popile kave u domu, neki i dvije. I nema potrebe spominjati kroz AI fore da je „to upravo ona jutarnja kava koja najbolje razbudi dok si u planinarskom domu“. To se podrazumijeva, a to znamo i bez njega. Zajednička fotografija ispred doma i krećemo u nove „OPO“ pobjede.
Uspon od Poklona na Vojak (KT 12, 1396 m): jutarnji klasik
Uspon na Vojak (1401 m) nije dug, ali nije ni lagan. Brzo te podsjeti gdje si. No nagrada dolazi odmah – i to ona koja se ne prepričava lako. Budući da na ovome blogu, ovaj uspon ima zaista mnogo posveta i opisa, ne smatram da treba previše gubiti vremena na konkretne opise. Mogu jedino reći da je to zimsko-proljetno jutro pred vrhom bilo ustvari dosta tragova snijega i bjeline. U konačnici to je i dalo posebnu čar.
Na 1401 metar visokoj kuli sve se otvorilo. Kvarner je ležao dolje kao velika plava karta, otoci su plutali na horizontu, a gotovo sve Alpe su se nazirale u daljini. Vjetar taman, ne prejak, ali ne smeta. Samo te drži budnim, prisutnim. To je onaj vidik s kojeg Istra izgleda kao da ti je na dlanu. Kod veličine grupe, od otprilike dva kombija, kao što je bila naša i 4 psa, uspon se može malo i odužiti, budući da radiš OPO već čitav jedan dan, a otvaraš ga upravo ovim usponom. Što je ustvari odlično, jer nakon toga slijedi većinom silazak.
- Koordinate KT 12: N 45° 17.097′ E 14° 12.119′
- Žig: Nalazi se na zapadnoj strani, na kuli.
KT 13, Slap Rečina, Banina: tamo gdje se voda skriva
Silazak nosi sasvim drugu energiju. A to ubrzo većina grupe i uviđa. Zato jer se umor počeo osjećati već na sedlu. Nakon sedla, čekao nas je i spust po strmini, kroz bukovu šumu. Iako sam vodič / dnevnik sugerira da se vratimo istim putem, što je vjerojatno radi toga jer se radi u više etapa, kod obilaska jedan dan to nema smisla. Nakon spusta kroz bukovu pumu dolazimo do raskrižja za „Babino sklonište“ i „“Opatiju“ te Izvor. Mi nastavljamo spust po livadi koja je uvijek zanimljiva i prepuna inspiracije. Ovoga puta, voda i potoci posebice su bili izraženi, budući da se snijeg otapao. Prolazimo kraj drvene kućice, nekadašnjega skloništa za izviđače, koje još uvijek izgleda autentično i zaista ga se može obnoviti sa malo ulaganja. Spuštamo se do makadama. Prelazimo kamenu kuću i ulazimo u carstvo šume „ranča Bubač“.
O Banini sam već također pisao. Ali posjetiti ovaj slap u sklopu OPO ima svoju posebnu draž iliti drugu dimenziju. Kod Slapa Banina / Rečina (637 m) voda nas je zaustavila. Kratko, ali dovoljno da se osvježimo i shvatimo koliko smo već sišli. To je ljepota ovakvih tura – u jednom danu prelaziš svjetove: od visokog grebena do slapova i makije.
- Koordinate KT 13: N 45° 18. 115′ E 14°13.772′
- Žig: Ispred samoga slapa, na kraju staze, nekih 10 m. od vode pronađe se žig.
Spust i dizanje na Pećnik. Preko i iznad Y-na
Preko Banine staza počinje gubiti visinu, a s njom i planinski karakter jenjava. Šuma se mijenja, svjetlo postaje toplije, a mirisi proljetnica sve više dolaze do izražaja. No prije nego li ćemo izaći na samo benzinsku pumpu INE, koja je na trasi Istarskoga Ipsilona, želim napomenuti da je ovaj dio isto toliko atraktivan, koliko i onaj na Brložniku, samo na jedan drugačiji način. Ove staze, koje nas vode iznad kanjona, imaju posebnu draž u proljeće. Tada kanjonom odzvanja onaj zvuk vode, koji postoji zahvaljujući padinama, atmosferi, gravitaciji. Tada vidiš kako izgleda ta jačina prirode, kad voda „traži i prodire put“.
Do Pećnika (641 m) vodi nas jedna tipična uska pješačka staza. Budući da se sam vrh nalazi odmah iznad odmorišta kod riječke strane tunela, brze ceste Istarskoga ipsilona, Pećnik mi je bio pravo otkriće. Tko bi rekao da se tako lako odmah nakon tunela može stići do vrha. Naravno, kod nekoga od sljedećih stajanja nakon tunela, slijedi jedan kratki uspon na vrh. Vidik kako i sam dnevnik obilaznice kaže „nadmašuje naša očekivanja“. Otvara se pogled na Opatiju, Lovran, Ičiće, te ostatak Riječkoga zaljeva, Cres. Posebice je fotogeničan i za dnevnik za pse!
- Koordinate KT 14: N 45° 19.121′ E 14° 15.198′
- Žig: Nalazi se na geodetskom stupu, na vrhu
Poljane: posljednji dah planine prije mora
Spuštajući se stazom, prvo dolazimo do nadvožnjaka koji nas vraća ponovo na morsku stranu ipsilona. Bilo je to doba kada se gradila druga trasa, dakle zima 2026. i nedugo zatim bi se trebala otvoriti. Spuštamo se i ulazimo u Poljane. Sam ulazak ne znači mnogo, budući da se žig nalazi na markiranoj stazi Poljane – Opatija, na mjestu gdje je presijeca stubište Ičići – Veprinac.
Prošli smo kroz mjesto, spuštajući se prema Opatiji. Noge su već nosile težinu dana, a u zraku se osjećao prvi trag soli. Stare ali i mnogo novih kuća, vrtovi i crkvica sv. Petra koja datira u 1869., podsjećali su da je ovdje nekad sve bilo sporije. Iako tako izgledaju, Poljane ustvari nisu toliko novo mjesto. Njihov porast počinje 1907. nakon izgradnje ceste Volosko – Lovran.
Na Poljanama se jasno osjeti taj „prijelaz“ planina – more. Iza ostaju vrhovi i šuma, ispred se otvara rivijera. Nije to cilj, nego trenutak između – kratki predah prije nego što te more u potpunosti preuzme. I tu staza postaje mekša, šira, gotovo pitoma. I onda odjednom – Opatija. More. Da li ćeš se spustiti do samoga mora ili prepustiti ga nekoj drugoj prilici, nekom drugom OPO, ovisi o tebi. Nas je čekala još ustvari točka 1 i povratak prema Veprincu.
- Koordinate KT 15: N 45° 19.166′ E 14° 16.844′
- Žig: Na markiranoj stazi Poljane-Opatija, žig se pronalazi uz čelični stup, na kamenu, ispod stupa.
KT 1, Opatija sjever: početak koji je ustvari kraj jedne lijepe priče
Da, kontrast koji ti pružaju ove staze, nakon što dva dana planinariš po OPO možda i ostaje najduže: planina još u tijelu, more ravno pred očima. Ipak, to ubrzo jenjava. Jer, da bi priča bila gotova, od Opatije se valja još dignuti do KT 1. a ona se nalazi ustvari na 517 metara visinske razlike od mora. I tek tada je gotovo. Ali ustvari nije. Kraj je možda na vidiku, ali do njega treba još stići.
Nama, koji smo na OPO krenuli iz Veprinca, KT 1 bila završna točka u dnevniku. Kraj jedne priče bio je blizu, ali trebalo ga je još zaokružiti. Izostaviti ću dio da je bilo gledanja koji autobus i odakle vozi za Veprinac, što je realna i opravdana opcija, pogotovo kad te umor savlada. Pričati ću samo o erupciji veselja na KT 1 i da smo svi imali sve dnevnike ispunjene pečatima: hvala kolegi Nenadu na organizaciji. Slijedi zajednička fotka na KT 1 i smišljanje najlakše organizacije da zatvorimo krug.
- Koordinate KT 1: N 45° 19.911′ E 14°17.572′
- Žig: Na markiranoj stazi Opatija – veprinac, uz čelični stup, pored markacije i oznake KT 1 OPO, ugrađen je metalni žig (Opatija).
Danijelov rekord OPO: kraj prije kraja
A prije kraja, bilo bi ustvari
Dok smo mi još uživali u jutarnjoj kavi na Poklonu i polako se spremali za drugi dan, Danijel je već bio na stazi. U ranim jutarnjim satima, dok je većina nas još spavala, on je sam krenuo na cijelu Opatijsku planinarsku obilaznicu. Bez velike priče, bez najave – samo ruksak, dobre cipele i želja da vidi što može. I vidio je.
Prošao je cijelu kružnu stazu sam, u nevjerojatnom ritmu. Kad smo se mi spuštali prema Poljanama, Danijel je već bio gotov. Završio je OPO u respektirajući sportskom vremenu: 6 sati i 38 minuta. Stari rekord je pao. I to uvjerljivo. Ali ono što nas je najviše dirnulo nije samo taj rezultat. Nakon što je završio turu, umjesto da se odmori ili krene kući, Danijel se okrenuo i vratio natrag prema nama. Dočekao nas je na stazi, nasmijan, svjež kao da nije upravo pretrčao cijelu Učku, i zajedno s nama prešao posljednji dio do Veprinca. Tako je naš član Danijel OPO završio dva puta u jednom danu – jednom sam, rekordno brzo, a drugi put polako, sa nama u društvu.
Povratak u Veprinac
A kada sve odradiš, krug je lakše zatvoriti nego se čini. Umor čini svoje. Ali i lampa ukoliko je potrebna. I da, svi smo ga zatvorili povratkom prema Veprincu. Negdje na tom zadnjem usponu, dok se dan već gasio, postalo je jasno: nije stvar u ruti, ni u vrhovima, ni u broju kilometara. Stvar je u hodanju. Vikend na Opatijskoj planinarskoj obilaznici bio je hodanje ali i podsjetnik da su Učka i more uvijek tu – dovoljno blizu da ih spojiš u jedan vikend, a dovoljno raznoliki da te svaki put iznova iznenade. I možda je baš to razlog zašto se vraćamo. Ne zbog cilja. Nego zbog puta između koraka, tišine i vidika koji ti uzmu dah. Hvala ekipi na dobrom druženju, hvala Nenadu na organizaciji.
Fotografije: nastale u suradnji sa kolegama iz PD-a
Izvor i podaci teksta: Opatijska planinarska obilaznica, vodič i dnevnik, četvrto izdanje, Planinarsko društvo Opatija, 2025
