Dok na prvi pogled djeluje pomalo zaboravljeni na turističkim mapama, jedan od najstarijih gradova sjevernog Jadrana, svakim novim posjetom čini se drukčiji, slojevitiji, mističniji u svojoj prošlosti. Smješten duboko u zatvorenom zaljevu, Bakar je stoljećima bio važna luka – nekadašnji Buccari–Porto Ré, naziv za čitav zaljev, uključujući i Kraljevicu, biva tako upisan na starim kartama kao kraljevska luka. Iako ga je dugo pratila slika industrijskog grada, danas, još uvijek sramežljivo ali sve više otkriva svoju drugu stranu: kamene ulice, baroknu i renesansnu arhitekturu te mir koji proizlazi iz same geografije mjesta.
O Bakru smo već pisali, ali ovaj put vraćamo mu se svjesnije, sa više vremena i pažnje. Ustvari, već pri samome nedavnom posjetu, razmatrajući svoje prve dvojbe da li ažurirati postojeći članak novim fotografijama i „update“ tekstom ili objaviti potpuno novi članak, ubrzo sam ih otklonio. A to nije ni malo čudno, budući da je filozofija bloga takva, da neovisno radi li se o istoj planinarskoj stazi, gradu ili znamenitosti, taj posjet biva u potpunosti drugačiji, potpuno različit od onoga prethodnog. Jer, prije svega on ne biva isti. Naravno da, ukoliko već duž pratiš blog (što mi čini izuzetno zadovoljstvo) ovdje nema potrebe objašnjavati kako ni grad pa ni mi nismo isti. A isto tako znaš da je ovo jedna od objava, koja dolazi u trenutku kada se činilo da je blog u potpunosti stao.
No prije nego li se kratko osvrnem na tu činjenicu, na koju ne želim puno dvojiti riječi, šetajući upravo Bakrom, u ovo vrijeme, kada svaka novo otvorena vijest članaka sa portala ili slušanja vijesti na radiju, može značajno doprinijeti ili utjecati na neke promjene, čak i na nas koji posjećujemo ovakve gradiće, želio bih reći da ova poveznica nije slučajna. I naravno da je Putokoza u ovom kontekstu minijatura, naspram onoga poveznice na koju mislim, a to je era utjecaja promjena u svijetu na lokalni život. Da se razumijemo, u Bakar smo ovaj put došli sasvim slučajno. U sklopu uskršnjih praznika. A ta slučajnost učinila mi se veoma zanimljivom, gledajući vrijeme u kojem smo putovali. I to ne u trenutku kada smo lutali gradićem, pri prvom posjetu gradiću za vrijeme sunčanih dana, u kojem su mediteranski motivi ispali savršeno (da, čak i sa starim „dinosaurom“ Olympusom e-400), već onda kada sam počeo pisati ovaj (najnoviji) blog o Bakru. Stoga prije nego li započnem opis o Bakru sa „klasičnom reportažnom kombinacijom“ opisa mora koje ulazi u zaljev, slojevima povijesti i tihe atmosfere kao razloga zašto volimo ovakve gradiće, već sada imaj na umu kako će početak teksta gledati malo drugačije.
A upravo taj drugačiji stil nije zato da ga čini drugačijim, naspram ostalih već zato da dok lutajući ovakvim i sličnim gradićima, možemo lakše spojiti utjecaje nekih prošlih vremena u usporedbi sa sadašnjim. To nije ni malo lako, ali za potrebe našeg članka dovoljno je pojednostaviti.
Razdoblje promjena koje gotovo uvijek znače promjenu
Vratimo se još malo na početak, gdje sam spomenuo kako se, gledajući razdoblje od Nove godine pa do proljeća, svakome tko je dulje s nama činilo da je blog stao. Što ustvari nije daleko od istine, jer unatoč tome što smo pripremali međunarodnu verziju, ovdje novih objava nije bilo. Za sve vas koji nas čitate na našem jeziku, objave su stale. Putokoza je stala. I zaista, promatrajući svijet, u eri geopolitičkih zbivanja kroz razdoblje od početka godine, do sada kad smo već zakoračili u puno proljeće, može se činiti na prvu da je ne samo Putokoza stala, već i čitav svijet. No je li to baš tako? Nije li svijet odvajkada ili kako bi u ovim krajevima rekli „odvavek“ ili „odvajk“ prolazio kroz raznolike procese i događaje? Nisu li ti događaji upravo oni koji ne samo da su utjecali već i na indirektan ili direktan način i kreirali promjene u svakodnevnom životu, ne samo u velikim gradovima već i ovim malim gradićima? One su doduše, u razdoblju prije ere povezanosti, koja obilježava ustvari tek zadnje stoljeće, bile znatno manje, ali zasigurno utjecajne i u manjim sredinama.
A upravo ovakvi mali gradići, kao što je Bakar su nijemi svjedok jednih vremena, ali i utjecaja promjena koje su se događale. Fotografirajući ili crtajući (ovisno kako tko voli) mediteranske detalje, lutajući ulicama Bakra, koji se na razglednicama i zapisima s početka 20. stoljeća pojavljivao pod nazivom Buccari vjerojatno ne možeš na prvu ni predočiti kako bi jedna ekonomska promjena nekoga vremena mogla utjecati na razvoj jednog takvog malog gradića.
Najveći hrvatski grad i Pomorska škola
Danas, kada zastaneš na rivi i pogledaš prema mirnoj površini mora, teško je zamisliti da je Bakar nekoć bio središte života, koje je nadmašivalo i Rijeku i Zagreb. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće bio je najveći hrvatski grad, luka puna jedara, glasova i priča koje su dolazile s mora i vraćale se na kopno. Ustvari Bakar je dobio na značaju toliko da će, više od stoljeća nakon uprave Zrinsko-Frankopanske, 23. travnja 1779. Marija Terezija dodijeliti mu status slobodnog kraljevskog grada. Grad je postigao razvoj u drugačijem svijetu, u kojem više ne vladaju kneževske obitelji, nego novi politički i gospodarski odnosi. Povelja se nalazi na rivi pored perila.
U tom svijetu, gdje se ritam dana mjerio vjetrom i plimom, nastajala je i posebna vrsta znanja. A ono je rezultiralo tomu da se 1849. godine ovdje osnuje Pomorska škola (66 godina prije osnutka londonske), najstarija strukovna škola u Hrvatskoj. O značaju pomorstva u Bakru svjedoči i crkva Majke Božje od Porta — nekadašnje zavjetno svetište pomoraca, koji su odlazili na Jadran i dalje. Njezina povijest seže ustvari znatno dublje od ovoga zlatnog razdoblja, sve dalje od najstarijeg zapisa iz 1445. godine. Tiho svjedoči o stoljećima molitvi, povrataka i rastanaka. Kroz stoljeća crkva je obnavljana i proširivana, svaka obnova dodavala je sloj priča i sjena prošlih vremena. U njenim zidovima ugrađene su nadgrobne ploče, što je znak da je nekada ovaj prostor bio i gradsko groblje, ali i podsjetnik da su pomorci ovdje pronalazili mir prije nego bi se ponovno otisnuli na valove.
No, vratimo se sada ponovo na početak, kojim postavljamo vječno pitanje promjene, a isto vrijedi i danas: kako jedna promjena, koja se na karti čini tek kao nova linija ili nova luka, može preoblikovati cijeli život jednog mjesta? I ovdje ne mislim pri tome na epidemije, na ratove, ili na neke druge vanredne događaje. Mislim na razvoj. Da, upravo je sam ekonomski razvoj kreirao promjene koje su sa vremenom prouzročile neke druge putove, dakle neke druge veze, koje su počele preusmjeravati život. A taj razvoj odnosio se prije svega na željeznicu.
Izgradnja željeznice i novi putevi
Karolina (1728., gotovo stotinu godina nakon što su Frankopani izgubili izravnu vlast nad gradom) otvorila je novi put. Lujzijana (1811.) značila je život i razvoj. Obje su se ceste spuštale s kopna prema moru poput tihe, ali sigurne niti koje povezuju svjetove: šume Gorskog kotara, polja Like i duboki zaljev Bakar. Njima su dolazili tereti i priče – drvo, žito, stoka, sol, dakle sve ono što je tražilo more kako bi nastavilo svoj put dalje.
U toj razmjeni, Bakar nije bio samo luka, bio je puls, život. Prirodno zaklonjen, dubok i miran, primao je jedrenjake koji su iz njegovih ruku odlazili prema Jadranu i Sredozemlju. Svako jedro koje bi se podiglo nosilo je sa sobom dio zaleđa, dio života koji je Lujzijana dovodila do obale. Grad je rastao zajedno s tim ritmom. Ljudi su dolazili, ostajali, gradili. Ulice su se punile glasovima, kuće su dobivale nove katove, a luka je disala punim plućima. Sredinom 19. stoljeća, taj mali zaljev nosio je na sebi težinu i snagu nekoliko tisuća života – ljudi koji su vjerovali u more a, ljudi koji su vjerovali u more i put koji do njega vodi.
Ali putovi, kao i more, nikada ne miruju. Godine 1873., negdje dalje od očiju ovoga zaljeva, povučena je nova linija, a to je bila željeznica. I dok je Lujzijana još uvijek vodila prema Bakru, svijet je počeo birati brže pravce, veće luke, drugačije smjerove. I tako je ono što je nekoć donosilo život, polako počelo gubiti svoju snagu – ne zato što je bilo manje vrijedno, nego zato što je vrijeme krenulo dalje. Gotovo neprimjetno, gospodarski procesi su selili iz jednog zaljeva u drugi. Rijeka je rasla, jačala infrastrukturu i preuzimala promet, dok je Bakar, nekadašnji Buccari–Porto Ré, bio sve manje kraljevski i ostajao po strani.
Za generacije koje su tada živjele ovdje, ta promjena nije bila nagla. Nije se dogodila preko noći. Bila je to tiha tranzicija: manje brodova u luci, kao i posla za lokalne obitelji, ali i manje razloga da se ostane. Jedrenjake su zamijenili parobrodi, trgovina se selila, a željeznički pravci Karlovac-Rijeka, kao i onaj od Rijeke prema Pivki, u potpunosti su promijenili smjer razvoja. I možda je baš u tome ključ razumijevanja – promjene rijetko dolaze kao veliki lomovi koje odmah prepoznajemo. Češće su to spora pomicanja težišta, gotovo nevidljiva dok se događaju, ali duboko prisutna u njihovim posljedicama.
Koksara i „nevidljivi tunel pod morem“ iz druge polovice 20. stoljeća
Jedna od onih promjena koju Bakar nesumnjivo pamti dogodila se tijekom 7o-ih, dakle u drugoj polovici 20. stoljeća, koja je donijela industriju, simboliziranu izgradnjom koksare. Ponovno je izgledalo kao početak nečega: radna mjesta, pokret, energija. No i ta je faza ostavila svoj trag, ne samo ekonomski nego i u prostoru i percepciji: dimnjaci su zamijenili jedra, a slika grada još se dugo vezivala uz industriju, a ne uz njegovu povijest.
Danas, kada hodamo kamenim ulicama i gledamo ostatke tih slojeva, možda po prvi put imamo priliku sagledati cijelu priču odjednom. Ne kao niz nepovezanih događaja, nego kao tok, koji jest spor, ali neumoljiv. Ukoliko danas šetaš obalom Bakra, veoma jednostavno ćeš stići do skrivene točke, koja će ti prikazati simboliku toga vremena. Naime, radi se o jedinstvenom podmorskom tunelu, koji spaja dvije obale Bakarskog zaljeva. Na površini su ulazi u tunel, uređuju se i pretvaraju u turističku atrakciju, spomenik industrijske baštine „u nastajanju“. Svoja vrata uskoro će otvoriti turistima i znatiželjnicima. Pokraj ove fascinantne građevine ne biste stoga trebali jednostavno proći. Treba zastati i prisjetiti se tih vremena. Dug 395 m, objekt je izgrađen 1978. kao najbrža veza za prijevoz materijala s jedne na drugu obalu.
Izvori pitke vode: pranje robe nekad i danas
Vraćajući se na početno pitanje, kako mladima danas približiti utjecaj promjene, rekao bih možda ne kroz brojke i godine, nego kroz prizor: zamisli grad koji je nekoć bio pun brodova, a zatim polako utihnuo. Zamisli da odluke donesene kilometrima dalje: o pruzi, luci ili industriji, oblikuju tvoju svakodnevicu, tvoju obitelj, tvoju budućnost. I zamisli da to ne vidiš odmah, nego tek nakon desetljeća.
Jedna od njih zasigurno predstavljala promjenu u eri industrijalizacije i dolaska novih tehnologija tijekom dvadesetoga stoljeća. Doduše, ova se promjena ne odnosi samo na Bakara, već globalno. Riječ je o perilici rublja, koja je zamijenila ručno pranje rublja, a kasnije, sve više i posuđa. A ručno pranje nije bilo nimalo lako, posebice u brdovitom Bakru, gdje se trebalo spuštati do mora kako bi se opralo rublje. Jedan od tihih svjedoka te promjene, koji je dobro očuvan i danas je dio lokalne baštine je perilo. Sagrađen je na izvorima pitke vode, a upravo ti izvori pitke vode, od kojih biva onaj najpoznatiji jaz, omogućavali su stanovnicima da zadrže ritam svakodnevnog života Ti isti kameni pragovi, koje vidiš i danas svjedoci su svih promjena — od rutine do tehnoloških inovacija, a u slučaju potrebe naravno da mogu još uvijek koristiti.
Penjanje u prošlost kroz srednji vijek: od mora do dvorca
Promatrajući aspekt promjene, kao da bih mogao reći, da je upravo ona jedna od znamenitosti Bakra. Jer život uz samu obalu mora dolje, i onoga u gradiću, pri vrhu čini se s tog aspekta različit. Od morske obale Bakar, gdje valovi još uvijek tiho dotiču kamen i nose uspomene nekadašnje luke, kao da započinje uspon, ne samo kroz prostor već i kroz vrijeme. Uske kamene ulice vode prema gore, polako, kao da traže da ih slijediš istim ritmom kojim je i grad rastao kroz stoljeća. Pozivaju te da slijediš njihov vremenski tijek. I dok sam još upravo tamo, kako volim reći „na terenu“ smišljao kako će ovaj tekst uopće izgledati, na putu prema gore, nakon zgrade škole, već nas dočekuje poznata znamenitost, Turska kuća. Neobična i pomalo izdvojena, kao da i dan danas čuva priču o dalekim krajevima. Nastala iz susreta svjetova, podsjeća na vrijeme kada su pomorci donosili više od robe: utjecaje, ideje, ali i tragove kultura koji su se tiho utkali u život grada. Ovoga puta sa sunčanim vremenom, ali i starim DSLR Olympusom e-400 koji me vraća u prošlost, motiv kuće ispada zaista kao da smo zakoračili u ta vremena.
Uspinjući se na dalje, uskim ulicama gotovo na samome vrhu stoji crkva sv. Andrije iz 12.stoljeća. Njezin zvonik, koji je simbol vremena (fotografirao sam ga sa točke na magistrali iznad grada) stoljećima prati ritam Bakra, ne mijenjajući se naglo, nego postojano: kao i sama vjera ljudi koji su ovdje živjeli, prilagođavajući se vremenu, ali zadržavajući ono bitno.
Ukoliko skupljaš i obilaziš točke „Putovima Frankopana“, posjet Bakru je pravo mjesto. Jer, korak dalje od župne crkve, uzdiže se dvorac. Njegovi zidovi pamte vrijeme Zrinskih i Frankopana, kada su se ovdje donosile odluke koje su nadilazile granice samog grada. Sudbine su se krojile visoko iznad zaljeva, ali njihov odjek uvijek se spuštao dolje, među ljude i njihove svakodnevice. No, vrijeme se nije zadržalo unutar tih zidina ni nakon njihovog odlaska.
Spuštajući se sa druge strane uskoro dolazimo do zanimljive stare arhitekture, s tragovima elegancije nekih bogatijih vremena Otvara nam se na uglu Rimska kuća. Njezini zidovi podsjećaju na razdoblja kada je grad živio punim plućima, kada su trgovina i more donosili sigurnost i blagostanje. Danas, u toj tišini, kao da se još uvijek može naslutiti odjek tog života.
Malo dalje, skromna crkvica sv. Križa gotovo se stapa s okolinom. Ovdje nema raskoši, ali ima trajnosti – mjesta gdje su se ljudi kroz stoljeća vraćali sebi, bez obzira na to kakve su promjene dolazile izvana. Ustvari, zastati ovdje znači doživjeti jedan od onih trenutaka koji spaja umjetnost i baštinu zajedno.
Na samom dnu, prije mora, gotovo neočekivano, stoji zgrada, čiji zidovi čuvaju jedno nemirnije poglavlje povijesti s početka 20. stoljeća. Radi se o godini 1927. i ćeliji u kojoj je bio zatvoren Tito temeljem odluke ondašnjeg „Ogulinkog procesa“. Ono također podsjeća da promjene nisu uvijek bile tihe ni spore, sli postojane. I dok već gledaš prema moru, shvatiš da ovaj uspon vrijedi zaista više od klasičnog „zašto posjetiti Bakar“ ili kako strani blogeri vole reći „things to do in Bakar“. Bio je to prolazak kroz slojeve prošlosti jednoga grada. Od njegovih pomorskih početaka do političkih i društvenih preokreta, sve sabrano u prolazak njegovih ulica, rivu, nekoliko koraka i jednom pogledu unatrag.
I dok sjedimo na klupi u portu, nedaleko od crkve sv. Margarete, razmišljamo kako su posjeti ovakvim mjestima zanimljivi upravo i danas. Mi ćemo svoj posjet Bakru završiti upravo ovdje. Danas. U doba kada je sve povezano internetom s jedne strane, a sa druge strane nam isti taj Internet i dostupnost daje informacije koji mogu utjecati direktno ili indirektno na naše živote. U usporedbi sa vremenima prije, interneta pa ni mnogih otkrića zahvaljujući kojima smo danas povezani, nije bilo, ali bilo je zato drugih oblika komunikacije, kao i načina pa i svrhe putovanja. Njih smo spominjali u tekstu. A isti su nekad bili odraz svega: bez obzira da li se radilo o gospodarskom prosperitetu, pravcima ili razlogu putovanja, komunikaciji, trgovini. Oni su bili odraz života. Koji je tekao do i danas teče.
Jer u konačnici gradić, kao što je Bakar nije „samo“ mjesto između mora i povijesti, nego prostor u kojem se promjena može osjetiti, ako joj pristupiš dovoljno polako. A možda je to i najvažnija lekcija koju nam Buccari–Porto Ré danas može dati.
