Istra nosi duboke tragove burne i slojevite povijesti – od rimske civilizacije i prvih tragova kršćanstva, preko bizantskih bazilika i mozaika, do franačkih utjecaja, venecijanske vlasti i austrijskih granica. Upravo je ta dugotrajna isprepletenost civilizacija stvorila I ostavila za sobom stotine crkvica razasutih po brežuljcima, dolinama i šumama. I ne govorim pri tom o onim velikima, koje stalno privlače posjetitelje arhitekturom, slavom i položajem. Mislim na one koje Istri daju poseban šarm.
To su one male, gotovo zaboravljene, poljske ili šumske crkvice koje se skrivaju između sela, daleko od glavnih cesta. U ovome članku na Putokozi, vodim te do jedne upravo takve, ali u mnogočemu drugačije. I to za vrijeme dok biva krajolik pod njom pokriven stijenom. Posebno su dojmljive one iz mističnog, tamnoga srednjeg vijeka – jednostavne kamene građevine koje kao da su nikle iz samog tla, često smještene na osamljenim lokacijama gdje se priroda i povijest spajaju u tišini. Jedna od takvih, vjerojatno među najbajkovitijima i najmističnijima na poluotoku, skriva se duboko u šumama iznad jednog malog istarskog mjesta. I ona je isto tako na neki način mistična. Do crkvice vodi lagana staza koja vas za sat-dva provede kroz netaknutu prirodu, idealno upotpunjujući svaki izlet u ovaj dio Istre gdje vrijeme kao da teče sporije. A iako sam crkvicu posjećivao više puta, svaki novi posjet je drugačiji. To sam i uvidio zadnjim posjetom, koji je bio sve samo ne običan. Već onaj koji ti ostane u sjećanjima, onaj koji ti ostaje u sjećanju. O sjećanju i susretu koje opisujem u članku. Nikako ne u uvodu, jer tada samo pisanje pa ni čitanje ne bi imalo svrhu.
Za sad dozvoli mi vratiti se na sam početak. U kojem sam napisao „krajolik pod njom“, pri čemu sam isto doslovno tako i mislio. Nisam iznosio pogrešne tvrdnje. Radi se doslovno o crkvici na stijeni. I to ni manje ni više nego o crkvi sv. Petra. Jer, zaista gotovo, poput izreke u Bibliji:
„A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“
biva izgrađena upravo ova crkvica, na stijeni Tondolon. I ne trebaš se čuditi ukoliko ti ove riječi iz Evanđelja prođu mislima, kad pomisliš na ovu lokaciju na stijeni. Riječi koje kao da su izgovorene upravo ovdje, iznad istarskih šuma koje zimi spavaju pod debelim bijelim pokrivačem. Mala crkvica Sv. Petra drži se za kamen i tišinu, a ne za vrijeme – i u tome je njena najveća snaga.
Putovi koji vode prema stijeni Tondolon
Do ove znamenitosti može se stići iz više smjerova. Iz Bala, Čabrunića ili Kranjčića kraj Savičente – koji je, usput rečeno, i najkraći prilaz. Svi ti putovi imaju nešto zajedničko: vode kroz šume koje skrivaju pogled, usporavaju korak i ne otkrivaju odmah što vas čeka na kraju. Do same crkvice sam najčešće dolazio vožnjom biciklom. U proljeće, kad se šuma budi , ili jesen kad zrak miriše na zimu, dok lišće pada po makadamu. Ustvari, u jesen, kad lišće pod nogama šušti zapravo kao da Tondolon skriva šapat starih priča.
No ovaj put, bio je po svemu mnogo drugačiji od svih prethodnih. Od svih onih do sada. Naime, usred zime 2026., kada istarski krajolik okolice Bala i Savičente zatrpa snijeg (gotovo poput onog koji opisuje Mate Balota u zadnjem poglavlju svoga romana Tijesna zemlja, str. 302, Pula 2002), odlučio sam se uputiti prema crkvici sv. Petar Tondolon. Odlučio sam se krenuti iz Bala, makadamskim putevima koji su tog jutra bili potpuno bijeli, ispunjeni netaknutom bjelinom, kao da ih je netko izbrisao i nacrtao ispočetka. Ipak, u velikoj većini prohodni. Kretanje po takvim cestama nije stvar brzine. To je spor ulazak u prostor gdje više ništa nije hitno. Jer gdje makadam prestaje biti pouzdan, a bjelina postaje veća, samim time i čar šume se sve više otkriva.
Početna točka i mjerenje traga
Kada se stigne do mosta koji prelazi autocestu Istarski Ipsilon, nakon skretanja lijevo jednostavno se vidi službena početna točka. Jasno je označena tablom koja upućuje skretanje prema crkvici sv. Petra. Upravo ondje, ustvari započinjem mjerenje GPX traga – ne zato što je to jedini mogući dolazak, već zato što od tog mjesta započinje ono što bih nazvao službenim, prihvaćenim putem prema lokaciji.
Od table dalje vodi standardni šumski put. Zimi, međutim, ništa ovdje nije sasvim standardno. Staza je bijela, rubovi puta nestaju pod slojem snijega, a šuma izgleda jednako sa svih strana. Grane su savijene pod težinom pahulja, a snijeg upija zvukove i ostavlja tek tiho škripanje pod čizmama. Hodam polako. Ne zato što je teško, nego zato što nema razloga za žurbu. Bjelina traži sporost, a tišina poziva na prisutnost.
Crkvica sv. Petra iznad bjeline
Dolazak na plato ispod stijene uvijek je trenutak koji se pamti. No zimi, pa kažem i ovaj put je drugačije – čarobnije. Stijena Tondolon izranja iz snijega poput nečega što tu ne bi trebalo biti, a ipak jest oduvijek. Na njenom vrhu, crkvica Sv. Petra stoji iznad bjeline, mala i tiha, gotovo nestvarna, okružena bijelim šumama koje se protežu do horizonta.
No baš u trenutku kada od želje za dobrim kadrom želim oslikati crkvicu, tada primjećujem da ovdje nisam sam. Pod stijenom, u zaklonu od vjetra, nekoliko silueta stoji oko male vatre. Plamen je tih, bez pucketanja, kao da i on poštuje tišinu mjesta. Dim se polako diže, a lica ostaju u sjeni. To je onaj neočekivani susret s nepoznatim – bez pitanja, bez objašnjenja. Kratki pogledi, blagi naklon glavom, mimika koja kaže dovoljno. Nitko ne govori. Kao da bi riječi mogle narušiti ravnotežu prostora. amo sam prolazio. Njihova vatra nije bila moja. Crkvica, stijena i snijeg – kadar iz bajke koji se ne traži fotoaparatom, nego pamćenjem. Prizor vrijedan divljenja, koji ostaje urezan duboko. Penjem se prema crkvici.
Tragovi vremena u kamenu
Prema natpisima i lokalnim zapisima, crkvica Sv. Petra izgrađena je najvjerojatnije u 17. stoljeću. Ipak, pojedini gotički elementi – lukovi, ukrasi – upućuju na to da bi mogla biti i starija, možda iz srednjovjekovnog doba. Vrijeme ovdje nikada nije bilo sasvim precizno. Zadnja temeljita obnova provedena je 1904. godine. Nakon toga, kroz godine ratova i zapuštenosti, crkvica biva opljačkana i devastirana, prepuštena propadanju – otvorena nebu, kiši i vjetru. Dugo je stajala ranjiva. Mnogo godina biva ustvari i bez pročelja.
Tek posljednjih godina, posebno tijekom obnove 2025., započinju ozbiljniji radovi na njenom očuvanju. Zaštićene su stare freske koje tiho pričaju svete priče, a krov je obnovljen kako bi se spriječilo daljnje urušavanje. Danas je to skromna, ali stabilna građevina – više znak prisutnosti nego veliki spomenik. Simbol otpornosti u divljini.
Labirint stijena i odlazak putem u smjeru lokve
Područje oko crkvice jednako je zanimljivo kao i sama stijena. Pravi labirint kamenih blokova, usjekli prolazi i uske staze stvaraju dojam da se nalazite u prostoru koji nije do kraja pripitomljen – mističan i divlji.
Ne vraćam se istim putem. Tiho se udaljavam, možda kao nenadani gost, iako sumnjam da me itko primjećuje. Ili možda da? To nikad nećemo znati. Ali znam da mi je u smjeru lokve proći kroz usjekle staze, prekrivene svježim snijegom. Krećem se prema odašiljaču koji se nazire između stabala. Na istome su brdu naime ostaci gradine, nazvane Tondolon. Radi se o prapovijesnoj utvrđenim naseljima koja su se gradila na prijelazu iz bakrenog u brončano doba na vrhovima brda. Na području Istre smatra se da ih je bilo više od 400. Poslijepodnevno sunce spuštalo se nisko i zahvaćalo snijeg pod oštrim kutom. Svjetlo se lomilo po bijeloj površini, sjene su se mreškale, a šuma dobivala zlatni rub. Usjekle staze prema lokvi blago su svjetlucale, kao da ih je netko posuo prahom.
Snijeg više nije samo bijel – u njemu ima plavičastih tonova u sjeni i toplih, gotovo bakrenih nijansi ondje gdje je sunce dodirivalo tlo. Izmjena vjetra i tišine. Nitko me ne slijedi. Trebao bi? Uskoro dolazim do skretanja. Na istome se može jednostavno vratiti na put kojim se dolazi prema Tondolonu. No postoji i druga mogućnost – kratko skretanje udesno, prema lokvi Tundulon. To je onaj mali odmak koji ne produžuje put, ali ga produbljuje, i koji bih, bez razmišljanja, uvijek izabrao. Dakle, uskoro se nalazim blizu odašiljača koji se kao vitez nazire iznad šume. Ovdje je put znatno širi.
Lokva Tundulon
Nakon odašiljača spuštam se prema lokvi Tundulon. Velika je to lokva s izvorom svježe vode, koju su nekadašnji stanovnici ovog kraja koristili za piće – čista, hladna i stalna. I danas je jasno zašto: voda ostaje mirna čak i pod ledom. Lokva je služila vjerujem i za napajanje životinja, a tu funkciju može imati i danas. Naravno, ukoliko još itko drži životinje iliti blago u okolnim selima. A kako sam i napisao, budući da je ovaj posjet crkvici znatno drugačiji od mojih prethodnih, to znači da su i sam tekst pa u konačnici i članak drugačiji. Što u konačnici implicira da ovoga puta preskačem rasprave o životu na selu sutra – danas – jučer ili obrnuto i fokusiram se samo na točke na stazi i trenutni doživljaj.
A on je bio takav da lokva biva zaleđena, iako možda poneki rub osta živ, s malim tokovima od topljenja snijega i naravno izvora. Sjedam nakratko, promatram kako se bijelina polako predaje prolaznosti. Ovdje se krug polako zatvara jer slijedi povratak prema početnoj točki vodi makadamskim putem. Sve je opet bijelo, ali sada poznatije, s mojim tragovima koji vode natrag. Još jedan susret sa vozilom, pa uskoro se vraćam na početnu točku. Ako dolaziš zimi, dobra obuća i oprez su obavezni, no staza je jasna i jednostavna, čak i za snijega. Cijeli izlet traje oko tri do četiri sata, ovisno o tempu i pauzama za divljenje.
Bajkovite su staze prema crkvici na stijeni Tondolon za vrijeme snijega. Ne zbog dramatičnih vidika, nego zbog tišine. Zbog osjećaja da ste nakratko zakoračili u prostor koji ne traži ništa osim prisutnosti. I možda malo sporosti. I možda malo filmskih susreta, ne, nisam ih izmislio. Ovaj tekst jesam. Ali on je nastao na temelju stvarnih događaja. Poput svakoga na Putokozi, koji biva temeljen na pričama sa terena.
Tehnički detalji kružne staze prema crkvici sv. Petar Tondolon:
- Početak staze i parking: Službena početna točka nalazi se nedaleko od sela Kranjčići.
- Dužina i trajanje staze: Opisana staza bilježi preko 2 kilometara, u trajanju oko sat vremena.
