Istarski krajolik pruža znatne raznolikosti u reljefu: od brežuljastih terena, putova, cestica, pa sve do skrivenih kršnih udubina ili podzemnih svjetova, kao što su primjerice škrape, pećine ili špilje. Upravo je ovaj potonji, krš zahvalan za duboku isprepletenost podzemnih svjetova, iznad kojih svakodnevno prolazimo, a da za njih ni ne znamo.
To su ponekad velike špilje i jame, čiji je pristup nerijetko poznat i dostupan isključivo speleolozima, što ustvari nije ni pogrešno, budući da takav svijet nerijetko pruža znatne opasnosti. Sa druge strane stu tu dolci ili kako ih nerijetko lokalno nazivamo „dolac“, škrape ili manje udubine. A ponekad, zahvaljujući najnovijoj GPS tehnologiji otkrijemo nešto sasvim slučajno, što se na prvi pogled čini malom ali je ustvari mnogo veće, nego što to na prvu izgleda. Mi smo upravo tako slučajno, ovoga ljeta, u potrazi za predahom od velikih vrućina otkrili lokalitet „Ljubićeva pećina“ pored Marčane.
Jer, ponekad je dovoljno samo jednom skrenuti s ceste. Ne prema moru, ne prema Areni, nego u suprotnom smjeru: u krš, u makiju, u selo koje turistički autobusi prelaze bez treptaja. Marčana. Petnaestak kilometara istočno od Pule. I onda još kilometar i pol sjeverno, tamo gdje asfalt umire i počinje priča starija od Istre kakvu poznajemo. Dobro, da ne izgleda sad potpuno krivi smjer. Marčana je danas daleko od toga da nije turističko mjesto. Sasvim suprotno. Ali glede potrebe ovoga članka, želim reći, da je njena okolica još uvijek neotkrivena u vidu nekakvih masovnih šetnji. Vjerojatno je i dobro da je to tako, budući da raznolikost krajolika, koji je prije svega pitom, ipak ne donosi bezazlenost lutanja. A upravo jedan od primjera te raznovrsnosti je i sama Ljubićeva pećina.
Ljubićeva pećina pored ceste Barban-Pula
Iako smo pronašli špilju na mapi, posjetili smo je tek idući dan. Budući da smo prvi dan zaostali duže na jednom drugom mjestu, arheološkom lokalitetu Boškina, o kojem ću naravno pisati u nekoj idućoj objavi, špilju smo krenuli tražili već pred večer. Ipak, kako je ovaj dio novonastale dionice Camino Istra posebice zanimljivim jer još uvijek na nekim mjestima pruža poglede na objekte, koji su ostali u nekom drugom vremenu, prošloga stoljeća, tamo se zaustaviš, hodaš sporije. Naravno, tamo „ne greš“, jer više nema ninega ki bi ponudija ča popiti“, ali možeš steći uvid u nekadašnji način života. Koji u Istri nije bio nimalo lagan. A objekti poput ovoga kojega tražimo, oduvijek su bili dio toga života. I ovisno o vijeku, špilje su ili služile za određenu svrhu ili izazivale strahopoštovanje. A „Ljubićeva pećina“ je upravo jedna od takvih. Osvoji te pogledom, ali i upozori na sve opasnosti koje podzemlje sa sobom nosi.
Da ne duljim previše i da ne skrećem od teme. Špilja se nalazi nedaleko od ceste Marčana-Pula. I da se razumijemo, prije svega, uopće ne bih preporučao doći do ulaza same špilje, bez posjedovanja barem osnovnih tehnika kretanja po nagibnom terenu. Jer teren je prije svega klizav, a ulaz je maksimalni doseg do kojeg se može doći. Ovo nije još jedna špilja sa rasvjetom, barem ne danas, u 2026. kada ovaj članak pišem. Ovo nije ni rupa u zemlji u koju se ulazi kao u hotel, bez karte, već zahtijeva fokus i položaj koji nas navedi da se sami od sebe sagnemo.
Camino Istra kao uvertira u špilju
Pješački pravac „Camino Istra“, koji iz Marčane vodi prema Pinezićima, županijskom cestom Ž5118. Nakon nekih 400 metara od raskrižja s državnom cestom D66 skreće se desno, na uski asfalt koji izgleda kao da vodi u dvorište. Asfalt prestaje. Tu se parkira. Ustvari ovo je već Camino Istra, a za potpuni doživljaj preporučam parking i negdje pored ili prije Marčane. Nema table, nema suvenirnice, nema čovjeka koji prodaje ulaznice. Samo makadam, stup dalekovoda i osjećaj da ste možda na krivom mjestu.
Niste.
Od auta se ide pješice. Makadam do stupa dalekovoda, zatim desno na put. Pedesetak metara dalje zemlja se otvara. Ponikva. Velika, zelena, gotovo nepristojno skrivena u ravnici južne Istre. Da ne znate da je tu, prošli biste.
Gdje makija ustupa mjesto paprati
Ispred ponikve skrećemo lijevo pa staza zavija desno. Drvena ograda, suhozid, i onda spust koji nije dugačak, ali je strm. Tu se događa nešto što u Istri uvijek volimo: vegetacija se mijenja u deset koraka. Mediteranska makija — suha, mirisna, tvrda — prestaje. Umjesto nje paprat, vlaga, hlad. Kao da ste ušli u drugi klimatski pojas, a niste pomaknuli ni sat vremena na satu. Ali za vrijeme velikih vrućina, ne samo vegetacija, već i temperatura.
Na dnu, kad se oči priviknu, prvo što vidimo je taman, a onda se otvori i ugledate ga ulaz u špilju. Ne, nije rupa. Nije ni „otvor“. To je polukružna čeljust visoka oko dvadeset metara i široka petnaest. Ulaz od kamena koji nitko nije sagradio osim prirode. Ljubićeva pećina. Jedna od najvećih na ovim krajevima.
Ulaz visok dvadeset metara
Stajali smo minutu-dvije prije nego što smo ušli. Ne zbog straha. Ne zbog mjere. Nego radi impresije koju izaziva. I da, ne mislim pri tome na internetske impresije pojavljivanja. Ovakav ulaz u špilju je impresivan sam po sebi i gotovo nerijetko viđen. Ulaz nepravilnog polukružnog oblika, iza kojega se otvara središnja dvorana: izdužena, nepravilna, s podom od erodiranog sedimenta, ostavi te na razmišljanje. Svjetlo pada strmo, kao u crkvi kojoj su skinuli krov, i onda se lomi. Dalje je mrak.
Svjetlo staje na pragu. Dalje ide samo lampa — i tišina koja traje trinaest tisuća godina.
Špilja je sklop više prostorija i jama spojenih kanalima, na dva kata. Tipičan istarski krš: voda je tisućljećima otapala kredne vapnence, na površini je isklesala ljevkastu ponikvu, a kad se strop dovoljno stanjio — urušio se. Tako je stvorena Ljubićeva pećina. Ista voda koja razara, u podzemlju gradi: sige, kapanje, tanki kalcitni nakit po stijenama. S desne strane središnje dvorane zjapi još jedan otvor. Strm. Nepristupačan. Nismo ulazili. Izgleda kao grlo koje vodi u drugi svijet, i možda baš zato treba ostati na pragu.
U sedimentu špilje iznad Marčane pronađen je jantar s Baltika
U Istri špilje nisu samo geološki kurioziteti. One su stanovi. A Ljubićeva pećina to dokazuje bolje od većine, budući da su u njoj pronađeni ostaci stari 13 000 godina. Lijevo je manja dvorana. Arheološki najzanimljivija. Gotovo do stropa ispunjena sedimentom. Na površini – ako znate gledati, i ako ne dirate – još se naziru ulomci keramike, kosti, kremen. To nije dekor. To je arhiv.
Najstariji tragovi pripadaju epigravetijenskim lovcima s kraja gornjeg paleolitika. Dva sloja: stariji oko 12.200 godina prije sadašnjosti, mlađi oko 11.300. Strelice, sirovine koje povezuju ovaj kut Istre sa sjevernom Italijom. Van, u to doba, još nije bilo Jadrana kakvog poznajemo. Bilo je hladnije, stepastije, a špilja je bila zaklon. Brončanodobni privjesak nije nakit za vitrinu. To je dokaz da je netko ovdje nosio komad smole s drugog kraja Europe: trgovina, put, status. Jer Istra, već tada, nije bila slijepa ulica. Potom neolitik, od 7. do 3. tisućljeća prije Krista. Iz toga razdoblja pronađena je keramika impresso kulture, danilske, hvarske. Koštane i kremene alatke. I žrvanj s tučkom: dokaz da se žito mljelo ovdje, da su okolna polja već tada hranila ljude koji nisu samo skitali, nego ostajali. U slojevima su kosti ovce, koze, goveda, divlje svinje. Mi smo primjerice, naišli na lubanju vepra. Špilja očito nekoć nije bila zimska smočnica. Bila je sezonski dom. A da su istraživanja u špilji dalje aktivna, dokazuje i tepih razvučen po dijelovima dvorane. Ne diraj, pripazi na klisko i divi se prirodi.
Brončano doba, 2. tisućljeće prije Krista, ostavilo je lokalnu keramiku — lonce, zdjele, šalice, ukrase utisnute prstima. I onaj jantar. U 5. stoljeću, u doba seobe naroda, pećina je ponovno postala sklonište. Jedan ulomak keramike. Dovoljno da se vidi ritam: kad je vani nesigurno, čovjek se vraća pod kamen. Sustavna iskopavanja krenula su 2008., u suradnji Hrvatskog restauratorskog zavoda i Musée d’Anthropologie préhistorique de Monaco i trajala četiri sezone. Kasnije ih je nastavio projekt PREHISTRIA. Četiri sonde, vodeno sijanje mokrog sedimenta, analize prehrane, sirovina, kostiju. Najviše je rekla mala prostorija: onih deset četvornih metara sonde B. Mi nismo arheolozi. Nismo ništa kopali. Nismo ništa uzeli. Stajali smo u hladovini ulaza, slušali kapanje, i pokušavali zamisliti vatru. Mi nismo speleolozi.
Brončano doba, 2. tisućljeće prije Krista, ostavilo je lokalnu keramiku — lonce, zdjele, šalice, ukrase utisnute prstima. I onaj jantar. U 5. stoljeću, u doba seobe naroda, pećina je ponovno postala sklonište. Jedan ulomak keramike. Dovoljno da se vidi ritam: kad je vani nesigurno, čovjek se vraća pod kamen. Sustavna iskopavanja krenula su 2008., u suradnji Hrvatskog restauratorskog zavoda i Musée d’Anthropologie préhistorique de Monaco i trajala četiri sezone. Kasnije ih je nastavio projekt PREHISTRIA. Četiri sonde, vodeno sijanje mokrog sedimenta, analize prehrane, sirovina, kostiju. Najviše je rekla mala prostorija: onih deset četvornih metara sonde B. Mi nismo arheolozi. Nismo ništa kopali. Nismo ništa uzeli. Stajali smo u hladovini ulaza, slušali kapanje, i pokušavali zamisliti vatru. Mi nismo speleolozi.
Marčana u blizini: ako ostane dana
Marčana nije samo rampa za špilju. Selo s kamenom, konobama i ritmom koji još nije prodao ljeto. Petnaest minuta vožnje i more: Duga uvala, Rakalj, Krnica — južna Istra bez pulske vreve. U šumi oko Tronovih dvori kriju se austrougarske kaverne iz Prvoga svjetskog rata, skloništa za ljude i streljivo na trećem pravcu bojišnice Pule. Perešinova pećina, manja i tajnovitija, čeka one koji vole uski ulaz i široku dvoranu. A Šandalja, jedan od najvažnijih epigravetijenskih lokaliteta sjevernog Jadrana, podsjeća da ovaj krš nije prazan: bio je prometnica, sklonište, kuća.
Što ponijeti i što ostaviti u miru
Ljubićeva pećina nije jama Baredine. Nije Postojna. Nema staze, nema rasvjete, nema vodiča na blagajni. Ulaz je slobodan, i baš zato obvezuje. Od parkiranja do ulaza ima svega dvjestotinjak, tristotinjak metara. Cijeli izlet, s kavom u Marčani i sat vremena u špilji, stane u jutro. AllTrails bilježi i širu petlju od oko pet kilometara kroz okolni krš, laganu, sa 70-ak metara visinske razlike. Birajte prema danu, ali samo mala napomena da je špilja kako kaže Jasna „pustolovina sama po sebi“. Zašto? Iz prvog razloga, samo za je pronaći, pa onda i doći do nje.
Ponijeti: čvrste cipele s profilom (spust u ponikvu je strm, unutra je vlažno i sklizak sediment), čeonu lampu — obje ruke slobodne — duge hlače, vodu. Ako idete s djecom, držite ih uz sebe na spustu.
Ostaviti: artefakte. Keramiku. Kosti. Kamen koji „izgleda staro“. To je arheološki lokalitet, ne suvenirnica. Ne dirati sige. Ne paliti vatru. Ne ostavljati smeće. Nakon kiše spust postaje blato; tada je bolje pričekati.
Tehnički detalji staze prema špilji Ljubićeva pećina
- Početak staze i parking: Službena početna točka nalazi se nedaleko od Marčane.
- Dužina i trajanje staze:
- Polazna točka: kraj asfalta sjeverno od Marčane, prema Pinezićima (Ž5118)
- Krajnja točka: Ljubićeva pećina, dno ponikve
- Udaljenost 250–400 m od parkiranja (ili petlja ~2 km)
- Trajanje: 45–90 min s obilaskom špilje. Nama je bilo potrebno 45 min.
- Visinska razlika: oko 70 m, strm spust u ponikvu
- Težina: lagano, ali sklizak i neuređen teren, zahtijeva uporabu ruku
- Sezona: cijela godina; najljepše u proljeće i jesen
- Ulaznica: slobodan pristup, ali ulaz u dublje u špilju je zabranjen, namijenjen je isključivo za speleologe.
- GPS: 44.971785 N, 13.951840 E