Ponekad je dovoljno samo jednom skrenuti s autoceste. I pronaći mjesto koje se ne obilazi u žurbi, nego kraj u kojem kamene zidine, stare crkve i pogledi polako otkrivaju priču dugu gotovo tisuću godina. Jedan od takvih je Grobnik. Prolazeći Grobničko polje, skreni prema gore i upoznaj obrise nekog drugog vremena.
Grobnik. Izgovaram to ime polako, kao da time kupujem još jedan trenutak prije nego što me stvarnost modernog svijeta opet proguta. Koliko puta sam jurio autocestom Rijeka–Zagreb, pogledao lijevo prema brežuljku, vidio siluetu kaštela i Grobničkih Alpa iznad polja – a nikad nisam skrenuo gore. Ustvari šteta. Jer, mjesta poput Grobnika imaju tu neku posebnu, tihu, pa mogu reći i onu nostalgičnu dimenziju. Nebrojeno puta sam gledao gradić. I to ne samo prolazeći autocestom u podnožju već i s okolnih planina, Grobničkih Alpa. Jedno, sasvim obično nedjeljno poslijepodne sve je promijenilo. Tada, smo se, naime, sasvim slučajno na prijedlog Jasne, odlučili da ćemo otići u detaljniji razgled „čuvara Grobnišćine“. Napokon. Odvezli smo se cestom od Čavli prema Grobniku, parkirali niže pod gradićem i krenuli pješice uzbrdo. Ustvari, iako se Jasni u podsvijesti žurilo na bus, kao da smo čekali pravi trenutak da se taj mali svijet otvori
I otvorio se…Odlučili smo žurbu staviti na stranu. Jer autobus je još bio zapravo mnogo dalje od činjenice, koja bi opravdala tu žurbu. Put prema naselju nije težak, ali traži pažnju – savršeno, jer žurba bi bila izdaja, kao u Zrinsko-Frankopanima. Ona je ustvari bila na neki način upozorenje da postoje točke pored kojih prolazimo. A one su itekako tu, s nama. Usporite li primjerice prije nego li uopće dođete do Grobničkog polja i izađete na izlaz Čavle, otkriti ćete ubrzo da će zaustavljanje u ovim krajevima itekako pružiti jedno novo iskustvo.
Ulazeći u sam gradić na vrhu brežuljka, koračam polako, u ritmu koji mi dopušta da primijetim sitnice, iako ih doduše Jasna znatno bolje primjećuje od mene. Smokve što se provlače kroz kamene ograde, bugenvilije što se penju do prozora kao stare uspomene, suncokreti koji prate sunce kao da ga još uvijek poznaju iz djetinjstva. Mačke. Tromo leže u dvorištima punim zelenila, iz otvorenih prozora dopire prigušeni radio. Negdje se čuje stara šansona ili čakavski razgovor. Sve je tiho, gotovo filmski, kao da je vrijeme ovdje zastalo negdje na kraju prethodnoga stoljeća, a ja sam samo prolaznik koji je slučajno ušetao u staru fotografiju. No, ustvari vrijeme nije zastalo. Vrijeme je otišlo naprijed, ali na sreću Grobnik je zadržao svoju izvornu dimenziju. Kvarner u pravom smislu riječi, bez filozofije, bez analiza, bez apstrakcija.
Od prapovijesti do frankopanskih kneževa
Grobnik nije slučajno tu. Stijene i brežuljci pamte prapovijest, Ilire koji su prvi kročili, Rimljane koji su ga učvrstili protiv barbara. Onda dolaze knezovi Krčki, kasnije Frankopani – kaštel izgrađen oko 1000. godine, obnovljen u 15.–17. stoljeću, postaje najzapadniji frankopanski stražar. Tko zna kakve je sve zgode i hipokrizije sakrio ovaj gradić tijekom svoga postojanja. Već pri pogledu na njegova vrata lako je zamisliti kako su ovuda nekoć prolazili vojnici, trgovci, plemići i putnici. Svaki kamen nosi trag nekog drugog vremena, a hodajući dvorištem teško je oteti se dojmu da povijest ovdje nije ostala zatvorena u knjigama. Ona je i dalje prisutna, u zidovima, kulama i pogledu koji se pruža daleko prema Kvarneru.
Čuvao je od Osmanlija, od Tatara (legenda o 1242. još odzvanja), kasnije prelazi Zrinskima. Danas su kule i bedemi galerija, muzej, mjesto gdje se povremeno održavaju izložbe ili koncerti – ali zidovi i dalje nose težinu stoljeća.
Istina je,“ Grobnik je uvijek tu“, vidimo ga s autoceste ali da se nismo uputili u sam gradić ne bi nikad otkrili tajne čuvara Grobnišćine. Zato i vi ne čekajte previše. Jer sama spomen da stojite na nečemu drevnom, što je preživjelo tisuće godina, zaista zvuči impresivno zar ne? Kad stojim pred trokutastim zidinama, osjeti se to pod nogama. Ulazak kroz srednjovjekovni most (kad je otvoren) je kao korak u drugo vrijeme – unutra tišina, galerije, a ponekad samo vi i pogled. Sjedanje na kameni zidić glagoljaške crkve sv. Filipa i Jakova preko puta, gledanje prema Kvarneru, Krku, Učki – i shvaćanje da je ovo onaj pravi Kvarner (OK. točnije Grobnišćina), onaj iza obale, onaj koji se ne žuri.
Zato volim tu klupu na rubu brežuljka: gledam Kvarner, mislim na Ilire, Rimljane, Frankopane, tamni srednji vijek, na ljude koji su ovdje živjeli, smijali se, tugovali – u tišini Grobnišćine. Vrijeme ovdje nije neprijatelj; ono je stari prijatelj koji te pusti da sjedneš i samo budeš.
Crkva svetih Filipa i Jakova: tiha svjedokinja stoljeća
Na samom rubu staroga Grada Grobnika, nedaleko od kaštela, nalazi se crkva svetih Filipa i Jakova, jedno od najstarijih sakralnih zdanja na području Grobnišćine. Podignuta početkom 12. stoljeća, još 1105. godine, tihi je svjedok povijesti. Gotovo tisuću godina promatra kako se ispod nje svijet ustvari mijenja.
S njezina položaja vidici se otvaraju prema Grobničkom polju, ali jednako su zanimljive priče koje su ostale zapisane unutar njezinih zidova. I da baš zato volim onu klupu, koju sam gore spomenuo, a nalazi se nedaleko od same crkve. Stoljećima je ova građevina dijelila sudbinu ovoga kraja. Od vremena kada su njime upravljali Frankopani i Zrinski, preko razdoblja mongolskih prodora, pa sve do teških godina Drugoga svjetskog rata. Dok su se vlasti i granice mijenjale, ostajala je na istome mjestu, kao nijemi svjedok povijesti. Posebnu pozornost njezine unutrašnjosti privlače grbovi Frankopana i Zrinskih, koji predstavljaju važan dio hrvatske kulturne baštine i pomažu u razumijevanju prošlosti ovoga kraja. Tu je i obnovljena propovjedaonica, djelo kipara i graditelja Michelazzija iz 18. stoljeća, čija izrada i danas plijeni pažnju posjetitelja. Vrijedi zastati i uz kamene zidove crkve, na kojima se mogu pronaći glagoljaški natpisi nastajali tijekom 16., 17. i 19. stoljeća, kao i raskošno ukrašene grobnice iz 1589. godine.
Možda upravo zato ova crkva ostavlja poseban dojam. Nije velika ni raskošna na prvi pogled, ali u njezinoj tišini osjeća se gotovo tisuću godina neprekinute priče. A ponekad su upravo takva mjesta ona koja najduže ostanu u sjećanju.
Srednjovjekovne ulice i vidici koji zaustavljaju dah
Šetnja uskim kamenim ulicama je poput starog filma – župna crkva, gradska lođa, ostaci zidina. Svaki korak polagan, jer ne želiš ništa propustiti. A onda se plato ispred kaštela otvori – more, otoci, gore – sve u jednom kadru. Sunce tone, sjene plešu po polju, dah postaje mirniji. Tu osjetiš ono retro čudo: mjesto gdje se more i planine još uvijek razgovaraju, gdje priroda i ljudska ruka nisu u sukobu, nego u starom, tihom savezu.
Vlasti koje su upravljale gradom su se mijenjale jednako često kao i povijesna razdoblja. Na ovom su prostoru svoje tragove ostavili Rimljani, Goti i Franci, a od 13. stoljeća Kaštel prelazi u ruke Frankopana, jedne od najutjecajnijih hrvatskih plemićkih obitelji. Upravo je u njihovo vrijeme utvrda doživjela svoj najveći procvat.
Grobnik nije instant destinacija. Dolaziš da osjetiš, da spoznaš, da naučiš. Da li ćeš pri tome klikati selfije manje je bitno. Barem je to moje osobno mišljenje. Jer ukoliko zaista tražiš mjesto gdje te Kvarner uspori, gdje povijest i priroda još razgovaraju tiho, gdje vrijeme stoji – ali život teče dalje, Grobnik je sigurno jedno od onih mjesta koje to mogu pružiti. I da, naravno da pri tome mislim kako su upravo ovakva mjesta jedna od onih koja nisu važna samo radi povijesnoga aspekta i baštine. No možda je od svega važnije to što su uspjeli opstati gotovo netaknuti, upravo ovdje, gotovo cijelo jedno tisućljeće. Toliko dugo da su bili dom i utočište bezbrojnim naraštajima, dok su se oko njih mijenjali ljudi, vremena i granice. Tiho. Strpljivo. Stoljećima. Istina, to je još uvijek skromno u usporedbi sa mnom, kojemu je trebalo tek nekoliko desetljeća i bezbroj prolazaka autocestom da napokon skrene prema Grobniku. Ali jedno je sigurno, sada kada sam stigao, nemam nikakvu želju požurivati odlazak.
Grobnik – mjesto manifestacija i Zavičajnog muzeja
Grobnik nije mjesto koje živi samo od uspomena. Dovoljno je doći u pravo doba godine pa će vas dočekati mirisi, glazba i ljudi okupljeni na nekoj od brojnih manifestacija. Festival palente i sira, Dan vina i pršuta, Kobasica Open, Magični šešir, Frankopanski Uskrs ili Advent tek su neki od razloga zbog kojih se kamene ulice ispune životom. Zimi zrak miriše na kuhano vino, dok ljeti Grobnišćinom odjekuju zvona zvončara i karnevalska povorka. To nije buka koja narušava mir, nego ona poznata, domaća buka koja podsjeća da tradicija ovdje nije tek uspomena za muzejske vitrine. Ona se i dalje živi.
A svega nekoliko minuta niže, na Grobničkom polju, ritam se potpuno mijenja. Ondje se nalazi Automotodrom Grobnik, otvoren 1978. godine, čija je staza desetljećima odredište zaljubljenika u motocikle i automobilizam. Naizgled su to dva različita svijeta – jedan spor, okrenut prošlosti, drugi brz i ispunjen zvukom motora. Ipak, na Grobniku oni ne djeluju kao suprotnosti. Ovdje se sasvim prirodno nadopunjuju, podsjećajući da jedno mjesto može istodobno čuvati svoju baštinu i živjeti u sadašnjosti.
Danas se iza kamenih zidina više ne čuje zveket oružja, nego žamor posjetitelja. Unutar njegovih zidina smješteni su Zavičajni muzej Grobnišćine i Galerija suvremene umjetnosti, dok obnovljena Sokolana tijekom godine ugošćuje izložbe, koncerte i razna kulturna događanja. Tako kamene zidine nisu ostale tek uspomena na neka davna vremena. I dalje imaju svoju svrhu – okupljati ljude, čuvati priče i podsjećati da baština najbolje živi onda kada je dio svakodnevice.
Dolazak na Grobnik
🚗 Automobil. Dolazak automobilom je praktična opcija ali poželjno je voditi računa o parkiranju vozila prije ulaska u mjesto. Grobnik je jednostavno dostupan cestama iz smjera Rijeke, Gorskog kotara i Kvarnera, a vožnja prema brežuljku otvara lijepe poglede na okolni krajolik.
🅿️ Parkiranje. U blizini Kaštela i starog grada dostupna su parkirna mjesta. Preporučuje se parkirati na označenim površinama i nastaviti pješice kroz povijesnu jezgru, kako biste u potpunosti doživjeli prostor bez žurbe.
🚌 Autobus. Grobnik je povezan autobusnim linijama iz Rijeke i okolnih mjesta. Polasci su redoviti, a vožnja je kratka i vodi vas iz gradske svakodnevice prema mirnijem, uzdignutom krajoliku Grobnišćine.
🚆 Vlak. Najbliža željeznička stanica nalazi se u Rijeci. Od tamo je potrebno nastaviti putovanje autobusom ili automobilom prema Grobniku.
