Špancirfest je iza nas, ovo su dojmovi s dnevnog posjeta koji se pretvorio u šetnju kroz čistu čaroliju Varaždina

Špancirfest kao i kolovoz ostao je iza nas, a još uvijek imamo osjećaj da smo u toj varaždinskoj čaroliji. Od pet dana plesanja, šetnji, smijeha i iznenađenja, posjetili smo ga na jedan dan. Ovo je moj osvrt na puls ulica, a čini mi se da kao da smo još tamo. Teško je povjerovati da je već manifestacija iza nas, jer ritam grada, pa ni ljeta ni na trenutak ne jenjava, unatoč tomu što smo zakoračili u rujan.

I konačno se potrefilo da se stvari poslože da posjetim baš taj Špancirfest. Manifestaciju koju ganjam po planu već par godina. Došli smo na dnevni posjet. Znate onaj plan: prošetati Korzom, uhvatiti par performansa, popiti kavu, vratiti se u Zagreb, prije no što padne mrak. I to ne samo vratiti se, već i zakoračiti po mogućnosti na obronke Ivanščice, radi izvidnice izleta sa planinarskim društvom. No tu zgodu, ostavljam za neku drugu priču. Jer  Varaždin se, naravno, na to sve ne obazire niti se je obazirao. Grad koji ima svoj ritam, dočekao nas je prepun te kolovoske vibre sa Špancirefsta. I ne, nije bitno odlučiš li u zadnji trenutak tamo skrenuti, onako na „last minute“ ili to planiraš već godinama unaprijed. U mom specifičnom slučaju rekao bih da se potrefila suluda kombinacija od oboje. Jer, čim zakoračite u povijesnu jezgru, granice između izvođača, izlagača, i posjetitelja se brišu. Ulični umjetnici, gastro zone, kreativni kutci, barokne fasade koje u kolovozu postaju kulise… Sve se miješa u jednu veliku, živu priču. I vi ste u njoj, htjeli to ili ne.

Izgubili smo se po ulicama za vrijeme dana. No nije nam trebao večernji spektakl da osjetimo zašto je ovaj festival toliko poseban. Dovoljna je bila šetnja. I tri mjesta na koja nismo planirali svratiti – a iz kojih nismo htjeli izaći.

KREATIVNICA JE MALA OAZA U USKOJ ULICI, MJESTO GDJE SVAKI PREDMET NOSI PEČAT RUKU KOJE SU GA NAPRAVILE

Nakon što smo se dovoljno izgubili među fasadama, vrijeme je za šetnju. No, ne bilo kakvu šetnju. Uska ulica ovih je dana jedna od najšarenijih festivalskih zona i prava mala oaza kreativnosti. Kreativnica je tu već godinama, a i dalje uspijeva izgledati kao da ju je netko tek sada smislio. Okupila je zanimljiv  izlagača, kod kojih svaki kutak miriše na ideju koja je nastala u nečijoj radionici, a ne u tvornici.

Tu nema slučajnih stvari. Odjeća s karakterom, nakit s pričom, originalne ilustracije, unikatne dekoracije za dom… U Kreativnici svaki predmet nosi osobni pečat svog autora. Naišli smo na nakit izrađen od 2500 godina starog močvarnog hrasta, na dekorativne predmete od eko betona, na održive mirisne svijeće i ručno tokarenje uporabne predmete od drva. Stajali smo pred štandovima duže nego što je pristojno, dirali tkanine, pitali „a kako ste ovo napravili?“ i slušali odgovore koji su trajali minutama. Jer ljudi koji ovdje izlažu ne prodaju stvari. Pričaju ih.

Ono što Kreativnicu čini toliko posebnom nije samo ponuda, iako je ima više nego dovoljno. Posebno je to što se etablirani dizajneri i kreativci koji tek osvajaju publiku susreću na istom, uskom komadiću Varaždina. Spajaju ih originalnost, dobre ideje i ljubav prema stvaranju. Usko je, šareno, malo pretijesno u najboljem smislu te riječi. Izlazite s vrećicom u ruci i osjećajem da ste upravo podržali nekoga tko će sutra, kad se festival ugasi, opet sjediti za stolom i raditi isto što i danas. Samo bez publike. I baš zato vrijedi stati. A ukoliko vam se nešto svidi naravno i kupiti. Jasna je primjerice kupila zanimljiv rođendanski poklon baš ovdje.

SALON ZAVJESA BIO JE NAŠ NAJTIŠI TRENUTAK DANA. I JEDAN OD NAJLJEPŠIH

Iza sljedećeg ugla, dok se festivalska buka još uvijek prelijevala Korzom, zakoračili smo u Salon zavjesa. Nismo planirali. Nismo ni znali da nam treba. A onda smo ušli u prostor u kojem se sve odjednom usporilo. Svjetlost je padala kroz uzorke tkanina, prsti su sami posegnuli za lanom, baršunom, tilom, i na trenutak je Špancirfest ostao iza staklenih vrata.

Tu nema ni pozornice niti publike koja aplaudira. Ali onoga čega ima su slojevi tkanine, nijanse koje se mijenjaju ovisno o satu dana i tihog razgovora o tome kako jedna zavjesa može promijeniti cijelu sobu. U gradu koji tih deset dana živi na maksimumu, Salon zavjesa djeluje gotovo kao tajno skrovište. Mjesto u kojem se festival ne gleda, nego osjeća drugačije: kroz dodir, kroz boju, kroz onu sitnu radost kad pronađete točno onaj materijal koji ste, a da niste ni znali, tražili.

Možda zvuči neočekivano – svratiti u salon zavjesa usred najvećeg uličnog festivala u Hrvatskoj. Ali baš je to Špancirfest u svom najiskrenijem izdanju. Nije samo u programu, iako ga ima više nego dovoljno. Posebno je u tome što vas šetnja stalno vodi tamo gdje niste mislili stati. U Kreativnici ste kupili nakit. U Salonu zavjesa ste, bez žurbe, birate tkaninu kao uspomenu. I onda, opet dalje na ulice, sa osjećajem da ste na trenutak udahnuli neki drugi, sporiji Varaždin. Onaj koji postoji i kad se štulaši povuku, i kad se pozornice ugase.

UMJETNIČKA ULICA NAS JE OSTAVILA BEZ DAHA. TU UMJETNOST NE VISI NA ZIDU VEĆ SE DOGAĐA

A onda smo došli do nje. Školska se ulica tijekom festivala pretvara u veliki atelje na otvorenom, u galeriju bez vrata i bez ulaznica, i ako postoji jedno mjesto na ovogodišnjem Špancirfestu koje nas je uistinu oborilo s nogu – to je Umjetnička ulica. Trinaest odabranih umjetnika stvara pred očima posjetitelja. Slikari, kipari, ilustratori, grafičari… Ideje oživljavaju u slike, skulpture, grafike i murale dok vi stojite metar dalje i gledate kako kist ostavlja trag. Tu nema stakla između vas i djela. Nema tišine muzeja. Ima razgovora, ima mrlja boje na prstima, ima trenutka u kojem umjetnik podigne pogled, nasmiješi se i pita vas što vidite. Stojimo pred platnima koja još nisu gotova i osjećamo se privilegirano. Jer ovo nije izložba gotovih stvari. Ovo je proces. Ovo je suvremena umjetnička scena kakvu rijetko dobijete iz prve ruke: sirovu, otvorenu, bez filtera.

Šetali smo ulicom sporije nego ikad. Zaustavljali se pred apstrakcijom, pa pred realističnim portretom, pa pred ilustracijom koja izgleda kao da je pobjegla od skicera. Svaki je izričaj drugačiji, a ipak sve diše istim ritmom posjetitelja koji se nisu zatvorili u atelje, već su ga iznijeli na ulicu. U Varaždinu, u kolovozu, to ima savršenog smisla. Barokne fasade postaju pozadina, prolaznici postaju publika, a svi mi htjeli to ili ne postajemo dio te slike.

Posebno nas je dirnulo to što nitko ovdje ne žuri. Ni umjetnici, ni oni koji gledaju. Djeca prilaze platnima, odrasli šapuću, netko pita za cijenu, netko samo stoji i gleda (poput nas) kako se sloj po sloj rađa nešto što jučer nije postojalo. Ako Kreativnica govori o predmetima s dušom, a Salon zavjesa o tišini i dodiru, Umjetnička ulica govori o hrabrosti. Hrabrosti stvarati javno. Hrabrosti pogriješiti pred ljudima. Hrabrosti pustiti da vas netko gleda dok još niste gotovi. Kad smo napokon krenuli dalje, nosili smo u sebi onaj rijetki osjećaj da smo vidjeli nešto što se ne može kupiti, fotografirati do kraja ni ponoviti. Sutra će platna biti drugačija. Prekosutra možda i prodana. A mi smo bili tu, točno u onom trenutku kad je umjetnost još uvijek disala.

ŠETNJA POVIJESNOM JEZGROM NIJE DODATAK PROGRAMU. ONA JE PROGRAM

Šetajući dalje, osjećali smo onu prepoznatljivu energiju koja ovaj festival čini toliko posebnim. Jedna zanimljivost koja nas je privukla kad smo se vraćali, bile su klupe i slične skulpture izložene na ulici. Izrađene od alata kao što su stari čekić, kliješta kao i slični metalni kovani predmeti, pa čak i dijelova rabljenih vozila radovi prikazuju kako alat može biti koristan i kao input za izradu.

I za kraj, rekao bih da je istina kako su velike večernje proslave uvijek ono o čemu se priča, no zaključili smo da nije sve ipak u koncertima pozornice Staroga grada.  Nekad je dovoljno samo prošetati za vrijeme dana. Jer ako nas pitate što ćemo mi pamtiti s ovog dnevnog posjeta, neće to biti raspored. Bit će to ulice prepune kreativnih radova. Bit će to Kunstzone, sa galerijom radova, izloženih umjetnika. Doduše nisam je spomenuo u tekstu, ali ne znači da je nema. Bit će to tkanina koju smo dodirnuli u Salonu zavjesa. Bit će kist koji je pred nama, na Školskoj, ostavio trag koji prije pet minuta nije postojao.

Špancirfest je bio i prošao. I da istina je da kasnim s ovim člankom. Ali za dobre dojmove nikad nije kasno. Jer možda ćete se baš na temelju naših dojmova imati vremena izgubiti se na nekom drugome sajmu. Još ima vremena do kraja ljeta ili tek za vrijeme jeseni. Jer najbolji trenuci na sajmovima ionako nisu na programu. Oni vas pronađu usput.